Центар Теслића красиће статуа краља Драгутина из Требиња

Седам мјесеци клесао је неуморно Жељко Алексић статуу краљу Драгутину. Кип висок три и по метра и тежак више од 4.5 тоне красиће главни градски трг у Теслићу.

недеља, јун 12, 2016 / 19:05

Седам мјесеци клесао је неуморно Жељко Алексић статуу краљу Драгутину. Кип висок три и по метра и тежак више од 4.5 тоне красиће главни градски трг у Теслићу.

“У оваквим пословима се вријеме не рачуна. А радио сам богами ево откада сам почео ево све до дана данашњег, па још горе имам једно мјесец дана да дорађујем неке детаље, да видим како ће споменик прво да ми легне”, рекао је Жељко Алексић.

Водио је рачуна о сваком детаљу. Направљен из једног комада камена, кип осликава читав живот краља Драгутина који у једној руци држи оборени мач, као симбол његовог престанка војевања, а у другој руци је крст, вријеме када се посветио Богу и молитвама. Ово је за мене био велики изазов каже Жељко јер је само један погрешан потез могао све да упропасти.

“Ја сваком раду приђем са подједнако љубави, са поштовањем према томе што имам намјеру да направим. Можда по димензијама, радио сам горе исто један рељеф манастира Острог који је по димензијама већи, међутим ово је ликовни рад, вјероватно највећи ликовни рад који сам урадио. Мада ово се оволики радови ријетко и раде”, прича Алексић.

Изазов ће бити и статуу пребацити до Теслића. Али снаћи ћу се већ некако каже Жељко. Овај двадесетдеветогодишњи умјетник већ има озбиљну клесарску каријеру. Познат је и по каменим гуслама које су постале права херцеговачка атракција. Послу прилази врло озбиљно и педантно. На сат никад не гледа каже, јер су у умјетности поред талента потребни и пуно љубави и стрпљења. И то је једини рецепт за успјех.



0 КОМЕНТАРА

  1. 700 je godina od smrti Dragutinove. Pohvala za spomenik.

    Međutim, nategnuta je ova naša bosanska priča o Dragutinu Nemanjiću. Čovjek je Usorom i Solima vladao manje od 30 godina i to 30 godina koje obilježava građanski rat u Ugarskoj koja je prije i posle Dragutina vladala ovim krajevima. Tvrdimo da je baš Dragutin podigao naše manastire. Ispade da ništa drugo radio nije. ‘Ladno falsifikujemo.

  2. мачак,13.06.2016. 09:27:26[
    Pravo u sridu.I ne samo Kotromaniću većina bosanskih vlastodržaca su srpski najmanje koliko i bošnjački i hrvatski a niđe nijednog nema.Nije mi struka al i oni ljiljani spadaju u srpsku heraldiku makar koliko i u bošnjačku pa su maltene zakonom zabranjeni.Ili je još na snazi ono nemanjićko jedan narod jedna država jedna crkva koje nas je ođe i dovelo???
    Doduše i ja imam prevelika očekivanja od države u kojoj je predsjednik ANUSA Kuzmanović i gdje jedan pluozbiljni sajt tarzanija iznese više naučnih istina nego anus za svog postojanja

  3. Biće zanimljivo gledati kako se snaše iz Slavonije što su došle na peglanje kičme tiskaju koja će prije da se uslika sa Dragutinom.

    Inače, jako mi je zanimljiv sa ovim marvelovskim nosom. Vidi se da je autor odrastao na Bleku steni.

    Ali, nije to ništa strašno,
    ako i kažemo da je žal za komunističkim režimom samo proizvod sentimenta bez argumenata, u proizvodnji spomenika se pokazuje nevjerovatna degradacija. Ja ne znam za spomenik, skulpturu u javnom prostoru podignutu u zadnjih dvije decenije da je dobra. Degradacija u odnosu nadjela nastala prije četiri-pet decenija je enormna. Mi smo se i umjetnički vratili u 19. vijek. Nije u pitanju tema ili ličnosti, amaterizam i ilustrativnost likovnih predstava najjasnije pokazuje intelektualni profil vladajuće elite i onih koji su preostali da žive na ovim prostorima.

  4. @ češnjak,14.06.2016. 08:08:29

    Degradacija je započela 1945. Žal za komunističkim režimom je žal za početkom degradacije.

    Dragutin je bacao oko i na Slavoniju. Neko je od Mađara i doznačio oblast preko Save Dragutinovom Vladislavu. Ratovali Mađari među sobom pa su srpsku vojsku plaćali posjedima. Pored Usore i Soli, Slavonija je također trebala biti Nemanjićka. Trebala. Nije nikada.

  5. Ex,
    Slavonke sam spomenuo jer sam za boravaka u Banji primjetio da su tamo četezdravstvene ekskurzije iz Slavonije pa mi je samo bilo zanimljiva ideja da će se snaše slikavati pod Drgutinom.

    Stvar je u drugom i puno važnijem.
    Oko ukupne deegradacije teško da ćemo se složiti, ali nije ni važno da ne proširujemo temu.
    Govorim o umjetničkoj i kreativnoj degradaciji u oblasti skulpture u javnom prostoru.
    Šta god mi mislili o onom vremenu, djela Džamonje, Bogdanovića, Kućanskog, Bakića i drugih kao oblikovana memorija jednog vremena su na najvišem nivou bila integrirana u tadačnje umjetničke tokove. Te skulpture su bile izraz najviših jugosovenskih umjetničkih dosega i komparativna sa tendencijama kasne moderne.
    NJihva današnja odbačenost je samo potvrda Konstantinovićeve teze o pamfletizmu kao stilu palanke koja ne želi iskoračiti iz statičnosti.

    Kada govorim o opadanju kvaliteta onda (kako to kod nas mora biti) mislim na svetrostranost. Neki dan sam konačno uživo vidio najnoviji spomenik Tuđmanu na ulazu u splitsku rivu. Ono djelo kao ni svi do sada podignuti spomenici Tuđmanu ne bi smjelo biti ni pripušteno na ispit na akademiji, a kamoli postavljeno u javni prostor. Proporcije, teksture, pozicije, sve je rađeno kao da je namjera bila pokazati kako se ne smije. Spomenik ubijenoj djeci u Sarajevo je teško nategnuta postmodernistička tlapnja u koju je autor natrppao tri jednakovrijedna narativa i tako samo naglasio nedovoljnost svake od tri ideje koje su razradom mogle postati nešto vrijedno, ali je zato masno naplatio.

    Problem sa Dragutinom u Tesliću je tek površno proporcijski, koliko god deformacija podlaktica na figuri i majkldžeksonovski nos na plošnom licu izazivali sažaljenje prama autoru, njegov problem proističe iz pokušaja da napravi pseudotradicionalnu predstavu u tradiciji bizantijskog kanona koji jednostavno nije poznavao monumentalnu trodimenzionalnu skulpturu. Na sličan način kao u kusturičinom besmislenoj neorenesansi izvedenoj na armiranom betonu, javni prostor pred crkvenom novogradnjom izvedenom u bizantijskoj tradiciji sada dobija skulpturalni akcenat u latinskoj tradiciji trga.
    I to ne bi bio problem da imamo umjetnika i naručioca koji je sposoban ostvariti interpolaciju tradicijskog i savremenog i realizirati ideju koja će biti pečat novog vremena, a ne samo predizborni plakat kao onaj banjalučki spomenik koji je pred izbore osveštao Patrijarh.

    Ali dobro, ovako spomenici samo iskreno govore o tome kakvo ih stanje okružuje.

Оставите одговор