Поточарски игроказ или зашто нема заједничке БиХ

Уколико грађане Ефбиха занима зашто грађани Српске не желе да живе са њима у истој држави, нити ће их се, сем силом, на то моћи натјерати – слободно нека пребаце данас канал на БХТ или ФТВ.

уторак, јул 11, 2023 / 15:03

Србима је за вријеме "братства и јединства" брањено да говоре о геноциду који су заслужни грађани Независне Државе Хрватске извршили над њима у Другом свјетском рату. И то мислимо озбиљно забрањено!

Дакле, допадало се затвора, остајало се без положаја, посла, па и главе; ако сте покушали да приповједате својим потомцима о томе какво су истребљење сљедбеници Анте Павелића и Алојзија Степинца учинили српском народу. Међу њима, не заборавимо, и истакнуто мјесто које је заузимало "хрватско цвијеће".

Ако сте покушали рећи било шта реално, аутоматски сте постајали монархистички мрачњак, рушилац братства и јединства, тековина наше народноослободилачке борбе и социјалистичке револуције.

Захваљујући тој голооточној политици Срби су до данас сасвим прописали латиницом и поново неспремни дочекали нови распад братства и јединства, упорно на телевизији гледајући Јутел, умјесто Ал Џазиру Балканс или Фејс ТВ, гдје одувијек припадају Горан Милић и Сенад Хаџифејзовић.

И данас се сваки такав покушај, чак и за српске жртве посљедњег рата, игнорише, онемогућава, дезавуише или чак отворено критикује као ратно хушкаштво и говор мржње. То су, поново, темељи братствојединствене, пардон мултиетничке БиХ.

Но, кад је страна која је почела рат у питању, онда се пристојан човјек пита – кад је више доста?

Једнострана прича – двострана мржња

Нико никоме не смије спријечити да своје будуће нараштаје учи о прошлости и судбини својих предака, била она славна или неславна! Примјера ради, како је Фрањо Туђман довршио Павелићев план, са неким атавизмима полупаних ћириличних табли у Вуковару, које треба да доврши Иво Јосиповић…

Ипак, ако једна страна има право да непрестано и преувеличано прича о својим жртвама, тим ће, природно и неспречиво, код најмлађих нараштаја развијати осветољубивост и мржњу! И то са обе стране ентитетско-психолошке линије, некада истог народа који се данас разликује на православне и муслимане.

Ако једна страна у прошлом сукобу потпуно приватизује тзв. заједничке институције, застајањем конвоја испред зграде Предсједништва, или потпуном инструментализацијом тзв. заједничког сервиса – БХТ, или моралним суновратом истицања кримоса и злочинца Насера Орића на чело "Марша мира"; а при том се брани, или од истих "заједничких" институција игнорише било какво слично сјећање Срба у овом рату, онда морају знати да ће са друге стране све, и то без изузетка, заболити то што раде. Да ће у њима побудити љутњу, мржњу и осветност. Исто оно што развија код својих младих нараштаја!

Да ли ико, макар од стране оних структура који су бранили Србима да говоре о својим жртвама, може схватити то? Неки удбаши, титоисти, братствоубиственици? Ико?!

Како, у оваквој ситуацији не подсјетити на изјаве самих креатора ове свакогодишње шараде која се потрефи са фестивалом Егзит, да је на списковима мртвих на хиљаде оних који су касније пронађени живи? Како не питати зашто једна страна има толика средства, међународну подршку и право да другима соли памет, а да свако преиспитивање мотива ових митинговања у Сребреници, аутоматски се доживљава као "негација геноцида".

Са задовољством негирамо геноцид!

Било би полезно са становишта социјалне психологије, али и психологије појединца, избројати колико су данас пута на БХТ и ФТВ српска браћа исламске вјероисповјести изговорила ријеч "геноцид". При томе је главни аргумент за то што је некакав квазисуд у Хагу, од којег је принципијелнији и досљеднији Војислав Шешељ сам (такав какав је), донио некакву естрадну пресудицу коју ни 1% српског народа у Државној заједници БиХ не шљиви ни пола одсто.

Од Отаџбинског рата 1992.-1995. до данас, јасно је да нашој браћи која нас маме у мултиетничност и новобратство и новојединство, уопште није стало шта о нечему што они говоре и раде мислимо ми – њихови суграђани, већ је за суживот довољно да имају дијалог и слагање са Турском, Малезијом, Британијом, Америком…

Ваљда у тој мултиетничкој БиХ неће живјети са нама, него са њима?

Тако се са заједничког јавног сервиса, данас традиционално напада Република Српска, до мјере да човјек не може, а да се не запита како су ту запослени државни службеници, финансирани прије свега од стране грађана Српске. Јавна је тајна да је наплата ртв-таксе у Ефбиху никаква, а у Српској до 70%.

Логично је стога одмах затим питати и шта изигравају Милорад Додик, Небојша Радмановић, Саша Кошарац и слични "чувари Српске", када за толико година своје власти ни једном нису утицали на уређивачку политику наводно заједничке БХТ?

Да ли и у Ефбиху и један нормалан човјек може поднијети да водитељка као нешто здраворазумски изговори: Један од највећих злочина у историји човјечанства?! Ваљда овог човјечанства које је свој траг оставило пирамидама у Високом?

Да ли ми треба да плаћамо прилог у којем се каже "слободна територија, под контролом Армије БиХ"? Великосрпска агресија? На четнике смо навикли…

Да ли и за један злочин над Србима у протеклом ратном сукобу, БХТ направи уживи вишесатни пренос са комеморације и цјелодневни спектакл једностраног испирања мозга? Шта нам остаје да тражимо од истих, да списак имена која објављују сваке године на овај датом, једне године напишу ћирилицом, јер су прошле латиницом..?

Можда да преносе обиљежавање пробоја Коридора кроз Посавину 1992. године?

Циљеви и задаци

Сад већ слободно можемо рећи да је основни циљ дешавања у Поточарима – прављење исходишта нове, исламском религијом обиљежене нације, која се од ратних дана самопрозвала "Бошњаци". У сврху имања нације, треба имати и једно светиште на територији Српске, јер је оно у Ајватовици (које БХТ такође преноси уживо) сувише неестрадно за међународне донаторе и превише у дубини Ефбиха, да би се из њега рушила Српска.

Митинг у Поточарима се показао као много кориснији од ногометне репрезентације ФБиХ на Свјетском првенству у Бразилу. Традиција је традиција, па макар и од десетак година.

Што више пута споменути термин "геноцид" и "извршила Војска Републике Српске, под командом Ратка Младића", а све у циљу да Срби, који о злочинима над самима собом у протеклом рату немају благе везе нити им то ко говори, у неком еквилибријумском заносу посегну за таквим светињама као што су Јадовно или Јасеновац. Онда се главни узроци почетка ратова при распаду бивше Социјалистичке Федеративне Републике Југославије, ко их је почео и са каквим историјским мотивима и циљевима – потпуно релативизују.

По истој логици по којој неко мисли да злочин над 700.000 припадника племена Тутси у Руанди, операције НАТО-а Бљесак и Олуја, са преко 350.000 протјераних Срба, може ићи у исти кош са убиствима ратних заробљеника у Сребреници…

Код муслиманске дјеце направити континуитет острашћености и мржње према својој српској браћи, додатним негирањем било каквог заједничког коријена између њих, измишљањем глупости која се стављају у уџбенике. Као што је да се Стефан Твртко Котромањић, краљ Срба, Босне, поморских крајева и западних страна, за краља крунисао, не у Милешеви на гробу Св. Саве Немањића, већ у селу Миле, већ погађате – код Високог…

То вам је онај који има ауторска права на грб са љиљанима.

По најавама организатора овог телевизијског скрнављења сјећања на мртве, јесте да још 1200 тијела треба идентификовати. То значи да за неке жртве има пара да се гробови већ сахрањених поново ископавају да би се, према ријечима потпуно ненадзираних институција које се тим баве, комплетирали скелетни остаци; док у Доњој Градини жртве Јасеновца затвореног 1945. године, или Јадовна затвореног 1941. године, још стоје неексумиране и неидентификоване. За то нема пара и воље.

За крај, треба изразити људско саосјећање и жалост за страдалима, уз дужност да се нагласи како се сваки умрли или погинули за четири године на простору Сребренице, укопава на меморијалном подручју, да би се стекао дојам да су их 11.07.1992. организовано и исти дан побили људи под командом Радослава Крстића и Ратка Младића.

То просто није истина!

Што се помирења и разумијевања тиче – пали сте на испиту.

Идуће године, када опет будете правили представу са кружним миљеићима, једнострани и самозаљубљени, покушајте помислити да и нас са ове стране боли. Да патимо за својим мртвима које су убили ваши, и да се љутимо кад их негирате или игноришете.

У смрти су они сви измирени.

(Фото: Фронтал.СРБ/СГ, МШ)

(прва објава 11.07.2014. 14:30)



50 КОМЕНТАРА

  1. Хвала Фронталу на реакцији.

    Мој утисак је програм БХТ- а, КОЈИ ПЛАЋАЈУ ГРАЂАНИ прије свега РЕПУБЛИКЕ СРПСКЕ, одређени гости који Драгана Чавића похвалише за допринс (зато га позивам, опет, да се ОГРАДИ од Извјештаја, јавно, јасно и гласно и да тако бар дјелимично отклони штету коју је проузроковао, а за коју га хвале) и Валентин Инцко који ијави да је цивилизовано одати почаст жртвама. Не знам зашто га онда свих ових година од када је Високи у БиХ нема на српским стратиштима.
    Можда ће сутра доћи.

  2. Немој никако из тог контекста ко је за шта одговоран да вадиш и најодговорнијег, Милорада Додика. Прво ако помињеш ту БХТ, ту наплату управо његови јуришници свим средствима и Додиковим тужиоцима и подређеном му правосуђу, на све начине отимају од српског народа за тв таксе!
    Друго, он је сам са српске стране покренуо лавину о прихватању одговорности и геноциду
    http://www.youtube.com/watch?v=7cDvqslXC3M
    Све то што је рекао, није никаква збуњеност ни неупућеност, он је на томе градио своју политичку каријеру, којом је комплетну РС завио у црно. Да није овако причао и обећавао, давно би га међународни фактори избацили из игре, али не, он је одиграо за себе играјући за њих.

    Најопсаније су чињенице које се не утврде, али се увелико у пракси користе у политичке потребе, то је радио Додик и на њему лежи сва одговорност за све ово, што су српске жртве сведене на статистичку грешку, или узгредни податак, док су ове фамозне војне жртве у и око Сребренице претворене у страдање јадних цивила чак до нивоа геноцида?
    http://www.youtube.com/watch?v=kaK92SLKM_A

    1. Bih se uskoro seli na ahiret…
      Nikada drzava na silu nije opstala u istoriji planete pa nece ni okupirani eksperiment zvani bih..
      O tom po tom
      A vi bosanski kurdi se i dalje tjesite

  3. Naravno opet smece novinarsko uvlaci svoj nos u cetnicke supke i pokolj 8500 ljudi naziva igrokazom.Niko vas netjera da zivite u BiH,bujrum u tursku,vasu genetsku i kromozomsku maticu,a ovde ce bit Bosna u sadasnjim granicama,pa kad bi opet morali da vam otimamo puske i rokamo…Usput da kazem racicu turcine napusi se kurcine…

    1. Bosanski kurdi stjerani u 5 kantona pricaju o nekakvoj drzavi …
      Behehehe
      Da te nije alija ja bi svjetlost zvao mrakom
      Wuahahahaha

  4. Naravno da ćemo živjeti u BiH, a vas dvojica ćete svojoj djeci morati objašnjavati zašto žive u usranoj BiH i mrze braću Srbe dok sama ne shvate da ste vi posijali mržnju. Pošto ne znate ni zajebavati,aj sad fino slušajte Bečku filharmoniju ispred Vijećnice i obucite žuto-crne gaće, a pustite nas da budemo zli brđani i jebači. Kiss B-)

  5. Прво вјечни мир свим жртвама рата у Босни небитно гдје припадају.

    Молио бих браћу муслимане да размисле о својим коментарима које остављају овде. Запитајте се „која је корист у њима?“. Босанска прошлост је била тешка и СВИ МИ смо пропатили да би НАТО полтрони и неки локални полтрони дошли до својих циљева. Све је то ишло преко народних леђа и ићиће опет будемо ли продубљивали јаз својим коментарима пуним мржње и неразумијевања.

    У мојој вјери, хришћанској, је Љубав (нелицемјерна) према Богу и ближњем главни стуб – догма. Колико површно знам о Исламу, слична је ситуација. Сва цивилизација се базира на позитивним вриједностима а то никад неће бити мржња јер сви ми имамо Творца у себи који нам говори кроз савјест!

    Стога сваки коментар који није у складу са овим је у противности са вјером тога који га оставља и рефлектоваће се на квалитет Живота и у ширем али и у ужем и самом унутражњем бићу!

    Зато молим све да разумно размишљају и коментаришу.

    Својој браћи по етничној припадности желим поручити да никако не смијемо насједати на замке бирократа и полтрона из НАТО-а и осталих свјетских институција сумњивог кредибилитета! Та замка је осјећај да смо криви за све, да смо убице, кољачи и геноцидни народ! Можда немамо јаку државу али имамо славну, пребогату и поносну историју! Увјек смо били на страни добра и цивилизације. Прогнани бијасмо од кад знамо за себе – од Турака, Аустро-угара, Германа па преко наше браће у оркужењу.

    Републику Српску да чувамо као кап на длану јер је она створена на искреној и храброј жељи наших родитеља бораца ВРС и да није ње вјероватно би као и браћа у Крајини завршили – расијани и изгубљени по свијету. Хвала Генералу Младићу на искреној борби за свој народ и хвала му за страдање које због тога и сад доживљава! Нека му Бог да снаге и љубави да то истрпи а нама памети да волимо нашу прелијепу и поносну Републику Српску!

    Наш локални национални циљ је јасан и око њега морају да се сложе све странке и политички фактори:

    очувати Републику Српску и што већу аутономију, те чекати и градити вријеме кад ће се ујединити српски народ у једну државу!

    Крвљу натопљена, животима одбрањена – нека живи РЕПУБЛИКА СРПСКА!

    1. I ne trebamo vise
      Sada ste svedeni u 5 kantona okruzeni hriscanima i zadatak je izvrsen.
      Hocete islamsku bih po islamskoj deklaraciji??
      E evo vam preko čkePi i uz to jos Država Republika Srpska pa sad cvilite do vijeka…

  6. Kada se počnemo jednako odnositi i prema NAŠIM i prema NJIHOVIM žrtvam tada ćemo moći reći da smo civilizovani ljudi i moći ćemo očekivati da nas svijet cijeni i poštuje. Ali ne , mi umanjujemo tuđu tugu i nesreću i ponašamo se kao da se ništa nije desilo , a čudimo se zašto se oni drugi prema nama isto tako ponašaju.

  7. Како не подржати коментар Бориса 1 и никса?

    Како поднијети медијски терор федералних медија по свим питањима, нарочито Сребренице, слушати српкске посланике, политичаре из позиције и опозиције који су изгласали заједно Закон о ртв преплати.

    Јадно је слушати туђе слуге који хоће да буду српски господари како 3/4 пара од преплате иде муслиманима да се иживљавају на најчаснијим народом у Европи.

    Ко тај Закон изгласа, који то посланици, несрећници српски жалосна вам мајка?

  8. aleks, 11.07.2014. 22:33:00
    “ некада истог народа који се данас разликује на православне и муслимане.“… kada se oslobodite ovoga mozda bude i nade za neki napredak…„

    мозга си се ти ослободила, моја ти југосоловенко, све напредујући.

    ослободили би се ми, ама не могу они.

  9. Svaka radnja (činjenje) trebalo bi da ima neki svoj cilj, svrsishodnost, opravdanje… inače lutamo po bespućima besmisla. Ovaj tekst očigledno odražava nečije frustracije i prema Bosnjacima i prema Srbima i prema Bosni i prema Srpskoj, pa u konačnici – nisam siguran da autor ne izražava mržnju i prema sebi samom (posljedica alijenacije).

    No, krenimo redom!

    Pokušavam da shvatim kome to autor prigovara zbog čega u SFRJ nije odana adekvatna počast srpskim žrtvama, a posebno zbog čega nije utvrđen genocid počinjen nad srpskim narodom u Drugom sv. ratu. Zaista ne mogu odrediti kome autor inputira odgovornost za to. Hajde da kažemo kako Hrvatu Brozu nije bilo u interesu da utvrđuje kako su njegovi sunarodnjaci počinili genocid nad Srbima, međutim, to automatizmom otvara pitanje zbog čega su najmoćniji Srbi tog doba ćutali o tome?

    Pošto autor neke „stvari“ očigledno ne razumije – pojasniću mu – nije problem. Nakon Drugog sv. rata odlično se znalo da su Srbi pretrpili stravična stradanja NA PROSTORU NDH-a. Nije se to tada moglo okvalifikovati kao genocid obzirom da se u međunarodnopravnu terminologiju ovaj pojam uvodi tek nakon Nirnberskog procesa, dakle nakon rata (ranije je bio pravu nepoznat). No, i nakon što je termin genocid uveden – o tome se i dalje ćutalo, a pitanje je zbog čega? Danas se najčešće to percipira (na bazi manipulativnih stereotipa) da je to učinjeno/ćutano zbog „bratstva i jedinstva“. To naprosto nije tačno. Razlozi su sasvim druge prirode.

    No, prije nego pređen na stvarne razloge „SRPSKOG KONSENZUSA“ oko ćutanja o zločinima nad svojim sunarodnjacima, moram prvo razjasniti pravna pitanja. Genocid u bukvalnom prevodu znači „UBITI NAROD“ (cjelokupan jedan narod ili neku drugi kolektivitet biološki istrijebiti). I za to mora postojati jasan i unaprijed smišljen plan, mora postojati takva namjera i započeti realizacija (ubijanje). No, Pavelićev plan bio je ono poznato „trećinu pobiti, trećinu pokrstiti i trećinu OSTAVITI“. Dakle ni Pavelić nije umao tu genocidnu namjeru potpunog biološkog istrebljenja Srba na prostoru NDH. Da ne bih bio pogrešno shvaćen, potomak sam stradalnika od Pavelićevih koljača i boraca protiv tog monstruoznog režima, ali ovdje to posmatram pravno. Dakle, na prostoru NDH je počinjen težak oblik ZLOČINA PROTIV ČOVJEČNOSTI i to prema svim parametrima međunarodnog prava. No, ostaje pitanje – zbog čega su Srbi ćutali o tome?

    Tu dolazimo do prethodnog pitanja – da li je srpska prestonica u Beogradu, ili je možda u Banjaluci i Kninu. Nesporno je da se po svim pitanjima vezanim za srpsko etničko biće u konačnici odlučuje u BEOGRADU. E sad, šta se tokom Drugog sv. rata događalo na prostoru Beograda i najvećeg dijela Srbije. Apsolutno ništa! Ako istoriju posmatramo kroz serijal „OTPISANI“ ili filmove poput „Užičke republike“ – o(!) ratovalo se tamo i ubijeno je na desetine hiljada „mrskih švaba“, pa i četnika. Kakve manipulacije, a najgore (!) snimljene u Beogradu. Do dolaska Crvene armije (kad započinje antifašistička borba u Srbiji) na prostoru Srbije ubijeno je manje od 10 njemačkih vojnika, a na prostoru Beograda između 1 i 3. Što se tiče ubijanja četnika i to je manipulacije, jer je i general Mihailović odmah po izbijanju rata svoje četnike preveo na prostor NDH i to ostao do kraja rata (kako ih ubijati tamo gdje ih nema?). Upravo zbog politikantskih i ideoloških razloga generalu Mihailoviću je inputirano ponašanje Milana Nedića (zamjena uloga). Dakle, do 1944. godine Srbijom je dominirao „reda, rad i disciplina“ kakve su provodili njemački okupatori i nedićev kvislinški režim. Tek dolaskom Crvene armije u Srbiji kreće antifašistička borba, dok se prije toga Beograd nije bitno razlikovao od Zagreba. Njemačke okupacione snage izdale su javni proglas u kom pozivaju lokalno stanovništvo da prestane sa međusobnim prijavljivanjima, cinkarenjima i optužbama (dodijalo im to slušati i čitati), a šta najbolje govori o nama kao narodu i „antifašizmu“ u Beogradu.

    Za to vrijeme na prostoru NDH događaju se stravični zločini i bukvalno ih čini „ko god stigne“. Tu, prvo, nije dominirao njemački (čvrsti) okupacioni režim, nego italijanski (meki), pa nije bilo „discipline“. Upravo poznate ofanzive su u suštini njemačke intervencije sa ciljem zavođenja „reda“ (tad dolaze njemci, ali samo kratkotrajno i sa ciljem). No, ostatak vremena traju bjesomučni zločini i iživljavanje nad civilnim stanovništvom svih naroda (ma progoni ko koga stigne). Srpski narod je na prostoru NDH stravično postradao i to je nesporna činjenica, no, istovremeno je i nesporna činjenica da je jedino na prostoru te iste NDH postojala stvarna antifašistička borba (čiji su Srbi bili nosioci). Dakle, NDH moramo posmatrati i kroz fenomen fašizma i kroz antifašizam (što npr. sa Beogradom nije slučaj, obzirom da beograd možemo posmatrati samo kroz fašističko-sluganski režim koji nije ni pomišljao na antifašističko suprostavljanje okupatoru).

    Dakle, u takvim uslovima dolazimo do pitanja zbog čega je „zvanični Beograd“ ćutao o fašističkim zločinima tokom Drugog sv. rata. Moga je taj Beograd otvoriti pitanje stradanja Srba u npr. Kragujevcu (poznati masakr) ili nekim drugim mjestima, ali da govori o stradanjima u Beogradu, e to bi značilo govoriti o stradanjima Jevreja, Roma i nešto komunista (unutarsrpsko ideološko sukobljavanje). Tad bi se utvrdilo da je Beogradom dominirao kvislinško-nacistički režim u kom je srpsko stanovništvo saučestvovalo (pa i u zločinima počinjenim nad Jevrejima). No, „mudri Beograđani“ su poentirali na ukupnim srpskim stradanjima (kakva su se dogodila na nekoliko stotina kilometara daleko od njih i na prostoru NDH-a) i tako sebi obezbijedili „antifašističku poziciju“ kakvu nisu zavrijedili. Mnogi danas špekulišu zbog čega su stradalnici npr. Potkozarja masovno dobijali stanove i dobre pozicije u poslijeratnom Beogradu. Pripisuje se to svemu i svačemu, a niko ne pominje da je Beograd na taj način „uvozio“ srpske stradalnika kakvih objektivno nije imao. Doduše, imao je Beograd svoje stradalnike iz bombardovanja tokom 1941., ali to nikako nije bilo dovoljno da bi se obezbijedila „pozicija ozbiljnog stradalnika“, dok stradalnike savezničkih bombardovanja iz 1944. nisu mogli „pripisati“ fašistima. Bilo-kako bilo, otvaranjem priče o obimu, strukturi i etiologiji fašističkih zločina nad srpskim narodom, ili kakvim optuživanjem Zagreba za fašizam, tu je Beograd „rizikovao“ da mu Zagrebčani „odbruse“ – pa zar ste vi bili bolji. Tad su se Beograd i Zagreb „složno dogovorili“ da „bratski ćute o srpskim stradanjima, a naprosto ta stradanja su se i događala daleko od njih. Eto toliko o „zavjeri ćutanja“ o zločinima iz Drugog sv. rata.

    Što se tiče Srebrenice, e tu moramo biti oprezni! Prvo, odajem dužnu poštu nevinim žrtvama tog područja i to bez obzira na etnos i vjeru kroz kakve se deklarišu. Drugo, ono nesporno jeste da su se na tom području dešavali stravični zločini, te da su i Bošnjaci i Srbi teško postradali. To je ujedno i jedina nesporna činjenica u svim ovim ujdurmama kakve se izvode u javnosti. Kad sam prethodno rekao da se ni Paveličevi zločini u formalno-pravnom smislu ne mogu podvesti pod genocid (bar u odnosu na ona klasična tumačenja i krivično-pravna obilježja tog zločina), a šta da kažem za kvalifikacije vezane za Srebrenicu. I tu je jedino nesporno da je počinjen težak oblik zločina protiv čovječnosti (u kontekstu Bošnjaka i jula 1995., a slično su pretrpili i Srbi, no, ipak u više manjih i vremenski odvojenih zločina). „Zločin protiv čovječnosti“ je nakon genocida najteži oblik zločina definisanih međunarodnim pravom i sad „natezanja“ oko toga da li važno utvrditi nešto „prvo“ ili „drugo“ u nekoj kategoriji, a zar je to bit? Težak zločin protiv čovječnosti je počinjen i to je nešto čime se srpski narod nikako ne treba „ponositi“. Srpski narod se time ni ne ponosi, ali ne treba ni da se stidi iz prostog razloga jer zločine čine pojedinci ili grupe, a nikada narodi. No, srpski narod bi trabalo da teži ka dobijanju odgovore na neka pitanja. Jedno od najvažnijih jeste – ko je i zbog čega stvorio jedan „multietnički“ 10. odred, inače plaćenike i „pse rata“? Dalje, kakve je sve „dilove“ već tada Karadžić načinio sa Amerikancima i Tuđmanom (vezano za RSK)? Koji „moj“ je tada Karadžiću trebala protuva poput Arkana? Zatim, zbog čega pokušava da smijeni Mladića (u svakom slučaju oduzima mu najveći dio ingerencija)? Pa zbog čega povlači jedinice da prostora Glamoča i Grahova i dislocira ih na Goražde i Srebrenicu?…i još mnoga druga pitanja. Naime, nesporno je da su naše elitne jedinice pola godine nadljudskim naporima branile pozicije na prostoru Glamoča i Grahova, a te pozicije su bile ključne za odbranu Knina i RSK. I onda vrli „komandant“ Karadžić vrši dislociranje tih jedinica na prostor koji nam je bio važan koliko i „lanjski snijeg“ (pod međunarodnom zaštitom), a slabi položaje ključne za odbranu cjelokupne RSK i zapadnog dijela RS-e (koji je kasnije i izgubljen). Padom RSK stvorena je „prazna linija“ dužine 150 kilometara kroz koju su nadirale bošnjačko-hrvatske snage i sva njihova „strana podrška“. Tek kod Prijedora smo uspjeli zaustaviti taj napad i uvezati linije. To je posljedica Karadžićevog „preuzimanja komande“. No, kao da su naša tolika stradanja (preko 350 000 srba je protjerano iz RSK i zapadnog dijela RS), nego nam je zbog nečeg „bilo potrebno“ i da u Srebrenici činimo ono šta je učinjeno. Mogu samo reći – jadan je narod sa takvim „komandantom“!

    Što se tiče Bošnjaka, tu bi valjda bilo „prirodno“ da ih zanima kakav je to „dil“ Izetbegović imao sa Klintonom o „potrebi“ stradanja 5 000 Bošnjaka (hej 5 000!) kako bi se obezbijedila međunarodna vojna intervencija (u koji se po svemu sudeći i Karadžić „uklopio“). Zatim, ovaj narod bi trebalo da zanima i šta se zaista dogodilo na Markalama? Potom, ukoliko ovaj narod očekuje da Srbi poštuju njihove stradalnije „U“ Srebrenici, pa valjda je „prirodno“ da i oni pokažu poštovanje za srpska stradanja „OKO“ Srebrenice. No, na prvom koraku oba naroda bi se trebala zapitati zbog čega sva ta stradanja na tom području i, najvažnije, ko su njihovi akteri/zločinci. Taj „aršin“ – vaši zločinci su veći od naših u biti predstavlja štićenje zločinaca, a to nikako ne može biti civilizacijska „tekovina“. Zločin je zločin, ima svoju žrtvu i svog krvnika, a veličina zločina određuje i veličinu sankcije. Sad, ako je „prihvatljivo“ da Naser Orić bude kažnjen (kako nesporni i direktni bošnjački komandant) sa dvije godine ili oslobođen, a koliko bi sad trebalo da kazne Mladića? D ga kazne i 10 puta više nego Orića, a koliko je to?

    U kontekstu srebreničkih dešavanja i „dilova“ na relaciji klinton-Izetbegović-Karadžić postoji jedna okolnost – meni posebno zanimljiva. Naime, srebrenički zločin se dogodio, ali je izostao za Amerikance onaj najvažniji „detalj“, a to su smimci sa terena. Dakle, de facto imamo zločin koji je Amerikancima „osnov“ za bombardovanje, ali čime „šokirati javnost“ i medijski „opravdati“ taj zločin kad su svi akteri „zaboravili“ kamere? Zbog tog „detalja“ iz srebreničkog zločina bilo nužno izvesti „Markale 2“. Tek tim snimcima je javnost šokirana i „složno“ zaključila kako treba bombardovati te „srpske zločince“ (podsjećam, bombardovan je narod). Meni lično je zanimljiva etiologija Markala 2, Račka i 11. septembra u Njujurku, no, da bih dokazivao određene teorije moraću sačekati još par decenija i otvaranje pojedinih arhiva. No, ono šta mi je neshvatljivo jeste to zbog čega Srbi nekako „bježe“ od istraživanja odgovornosti svojih vođa povodom ovih događaja, a potom i zbog čega se Bošnjaci identično ponašaju. Ni jedni ni drugi nećemo biti ni veći ni bolji, ako se prvo ne suočimo sami sa sobom, a tek onda sa drugima. I srpsko i bošnjačko političko-vojno rukovodstvo je tada povlačilo brojne sumnjive poteze, a mi se ubismo gledajući u „komšijino dvorište“. Prvo se čisti svoje „dvorište“, pa se onda „komparira“ sa komšijskim. No, neka svako radi šta hoće!

    I, na kraju, jedna od najvećih manipulacije novije istorije (20-i vijek) jeste da se zločini primarno posmatraju kroz POSLJEDICE, a tek sekundarno (ili nikako) kroz UZROKE. Da ne postoje uzroci, pa ni posljedice se ne bi materijalizovale, ali gotovo suludo cjelokupno čovječanstvo se 100 godina „nabacuje“ posljedicama, a za uzroke „manje-više irelevantno“). Takve manipulacije nameću strarni/idejni kreatori ratova, jer tako obezbjeđuju sebi presumpciju nevinosti. Vidite, „nirnberška podvala“ okvirno je išla tako da su svijetu prezentovani video zapisi o nacističkim zločinima i čovječanstvo je „jednoglasno“ zaključilo kakav je Hitler bio monstrum i zločinac. Pri tom se niko nije zapitao kako je jedna takva kreatura uopšte došla u poziciju dominiranja njemačkim narodom? Ko ga je financirao, ko ga je obučavao, instrumentalizovao ili podržavao? Pa čime bi Hitler započeo rat (valjda toljagama i praćkama) da mu od 1933. do 1939. nisu dati ogromni krediti (najveći od Bank of England)za financiranje vojne industrije i mašinerije? I u kontekstu našeg prošlog rata postavimo sebi jednostavno pitanje, a sa kim bi to Srbi ratovali da neko nije naoružao i drugim radnjama osposobio njihove direktne protivnike (Slovence, Hrvate, Bošnjake, Šiptare)? I danas bi se „srpski protivnici“ trebali zapitati – da li su njihovi financijeri i pomagači to činili iz sopstvenog interesa ili da bi njima iskreno pomogli?… uostalom, a u čemu su im pomogli? Da razbiju sopstvenu državu i da se danas zlopate upravo ovako kako se zlopate (zajedno sa Srbima).

    I, na samom, samom, samom kraju, pitanje: ko su veće bene – ovi što su razbijali Jugoslaviju ili ovi što su je čuvali? To je pitanje za nekog budućeg dobitnika Nobelove nagrade (ko pronađe odgovor).

    Toliko, i živi i zdravi vi meni bili svi zajedno!

    1. Бориславе Радовановићу,
      Нисам имао живаца до краја читати ваш коментар јер се из њега види Ваше југо-носталгичарско појмање стварности као и утицај југо-комуниста на Вас.
      Павелићева идеје није била , ону посљедњу „трећину“ ОСТАВИТИ него ПРОТЈЕРАТИ. Оствављена је требала бити она „покрштена“ трећина. О догађањима на просторима НДХ знамо понешто и ми други а то сазнање прилично одудара од ове ваше политичке тираде. Такође сам у једном Вашем коментару-одговору , у коме говорите о догађањима „деведесетих“ , пронашао још једну веома невјероватну тврдњу а она се односи на то да је „банијски ХДЗ тражио да се одстране неке њихове јединице због страха хрвата од истих“. Пошто сам поријеклом са Баније (па знам доста и о „анти-фашистичкој“ борби и партизанима тог краја и о томе да се и то прилично разликује од Вашег описа тих догађаја) и живио сам у „лијепој њиној“ рећи ћу Вам да је тако нешто било немогуће. Мало сте , чини ми се , побркали редосљед догађаја и испустили неке актере. Прешли сте и на Кира и некога Крешу а испустили сте , рецимо , Мерчепа и његово дјеловање. Под тим мислим на ликвидацију великог броја СРБА у Славонији тј Вуковару и Борову. Да се вратимо и на Банију , тачније на Сисак у коме је убијено неколико стотина СРБА. Понешто Ви и знате али нешто и искривљавате вјероватно због жали за „братством и јединством“.

  10. BORISLAV R., 12.07.2014. 09:51:21 [121845]

    Svaka radnja (činjenje) trebalo bi da ima neki svoj cilj, svrsishodnost, opravdanje… inače lutamo po bespućima besmisla. Ovaj tekst očigledno odražava nečije frustracije i prema Bosnjacima i prema Srbima i prema Bosni i prema Srpskoj, pa u konačnici – nisam siguran da autor ne izražava mržnju i prema sebi samom (posljedica alijenacije).
    Ima tu istine,Borislave,o cemu pises.Inace veoma cjenim tvoje komentare i misljenja…Medzutim zaboravimo na trenutak Srebrenicu.Kako recimo objASNITI Prijedor i desavanja 92??? Kako objasniti famozni plan A i plan B u opstinama gdje su Srbi vecina ili relativna vecina?Slijed dogadzaja u Prijedoru je tacno napisan ovdje http://www.icty.org/x/cases/stakic/tjug/bcs/030731_summary_bcs.pdf…Volio bi cuti tvoje misljenje o ovim dogadzajima,ali samo ako procitas presudu za Stakica…Iz svega proizlazi da je srpsko rukovodstvo itekako imalo plan ciscenja nesrba sa „svojih“ podrucja…itd itd E onda kaze mladic:http://www.rts.rs/page/stories/sr/story/135/Hronika/1448387/Ve%C5%A1tak%3A+Mladi%C4%87+upozorio+da+je+razdvajanje+naroda+genocid.html Kako god umotavali u „celofan“ rs je zasnovana na stubovima etnickog ciscenja,zlocina protiv covjecnosti a bogami (ma koliko to Srbi prihvatili)i presudama o genocidu.Ako mi kazes da je zlocin u Prijedoru pocinjen zbog bojazni da s ne ponovi tamo neka 1942…nemoj dzaba pisati…radije nemoj ni odgovarati na moj post,shvaticu to da previse trazim ovako javno da se izlazes…Veliki poz,i dalje cu citati tvoje komentare o svim drugim temama,jer su mi oni dokaz da moze postojati neka bolja rs a sa njom i BiH…

  11. Jesse,

    što se Prijedora tiče tu ipak baratam nešto konkretnijim saznanjima nego u odnosu na Srebrenicu, a obzirom da živim u tom gradu punih 21 godinu. Doduše, doselio sam ’93. i tokom rata samo dolazio na odmore (vojno sam bio angažovan na drugim područjima), pa većinu dešavanja u i oko Prijedora znam posredno, ali ipak dovoljno.

    Neću vam govoriti o 1942. i po vajom volji, ali i zbog toga što je to manje-više uobzireno. Govoriću vam o 1991. godini. Vidite, proces razbijanja Jugoslavije započet je ste u Sloveniji, no, ta republika nikada nije bila „sporna“ i to iz dva razloga:
    prvi, Srbi kao narod u Sloveniji nisu baštinili nikakve teritorije,
    drugi, od Slovenaca nisu očekivani nikakvi ozbiljniji zločini prema neslovenačkom stanovnitvu.

    Dakle, „problem“ započinje u odnosu na Hrvatsku. Prvo se protivpravno Srbima oduzima status konstitutivnog naroda, pa započinju otkazi, šovinistička ponašanja, pa stvaranje paravojnih formacija, pa na kraju i otvoreni sukobi. Pazite, ja sam u Slavoniji živio 20 godina i dobro znam šta se dešavalo tih dana. Kako u prednjem komentaru opisah „igrice“ Beograda i Zagreba iz prošlog rata, tako i u odnosu na ovaj postoje „zanimljiva“ dešavanja. Slavonci, bez obzira na etničku ili vjersku pripadnost, su u pravilu mirni ljudi, radišni, veseljaci i gurmani, i ni najmanje ratoborni. I sad kako proizvesti sukobe među građanima koji ne žele krvi i nesreću oko svojih kuća? Na Papuk dolaze i jedinice JNA i kojekakvi „teritorijalci“ (od Šešeljevaca do šta znam kakvih paravojnih formacija). Istovremeno, u Podravsku Slatinu (npr.) dolazi jedna paravojna formacija za koju je banijski HDZ tražio od Tuđmana da ih skloni sa njihovog područja (i svojim Hrvatima su djelovali zastrašujuće). Nekoliko ubistava, prebijanja i zatvaranja u logore (kakva su i mene zahvatila) proizvela su da je u 10-15 dana Slatinu napustilo oko 2 500 osoba, uglavnom Srba, ali i drugih (četvrtina stanovništva). No, da bi to uopšte postigli morali su ukloniti i osječkog načelnika policije Kira i slatinskog Krešu (inače Hrvate, ali ljude profesionalce koji nisu dozvoljavali sukobe). I sva mudrost u stanju namjerno proizvedene psihoze i haosa jeste bila proliti prvu krv. Poslije „prve krvi“ već je poznato da slijedi homogenizacija kolektiviteta oko vodstava, planiranje oružanih sukoba i uopšte rat.

    Sad, pitaćete se kakve to ima veze sa Prijedorom? Pa polako! Vezano za sukobe u Hrvatskoj već tad se kristališu dvije suprostavljene politike:
    prva, separatistička, koja teži da kompletnu teritoriju otcijepi od Jugoslavije,
    druga, manifestovana u vidu „krnje Jugoslavije“ koja teži ka podjeli Hrvatske i ostanku dijela te republike u sastavu Jugoslavije.

    Posmatrano sa aspekta međunarodnog prava ili kroz prizmu ustavno-političkog uređenja Jugoslavije koncept „krnje Jugoslavije“ bio je potpuno legitiman projekat. Vidite, Jugoslavija je nastala kao vid viševjekovne oslobodilačke borbe njenih naroda protiv različitih okupatora, tako da su NARODI bili ustavno pozicionirani kao osnovni konstituensi države (nikako banovine, republike ili šta već). Samo narodi su imali pravo na otcjepljenje, ali i to uz jednu specifičnu ogradu „svaki narod je imao pravo na samoopredjeljenje do otcjepljenja, ALI UZ SAGLASNOST OSTALIH KONSTITUTIVNIH NARODA (praktično nikako). Ja ovdje ne govorim o „politikama“ Tuđmana i Miloševića, niti o njihovim ujdurmama, nego o PRAVIMA NARODA.

    Znači, u okolnostima već započetih sukoba postavlja se pitanje kako razriješiti tu srpsko-hrvatsku krizu. Na jednoj strani imamo koncept prema kom Hrvati teže ka otcjepljivanju kompletne teritorije republike (neargumentovano navodeći kako su republike u stvari države), dok na drugoj strani imamo stvorenu RSK, kao političko-pravni subjekt kakav teži ostanku u Jugoslaviji. Da su tada započeti bilokakvi pregovori (znači još sam na 1991.) iz istih nikako ne bi mogli isključiti RSK. Čak i u slučaju otcjepljenja kompletne Hrvatske, RSK bi dobila „specijalne veze“ (kakve je kasnije dobila RS) sa Srbijom. No to podrazumijeva OPSTANAK JUGOSLAVIJE, dakle nešto sasvim suprotno od američkih planova za RAZBIJANJE te zemlje.

    Znači, prijatelju moj, sad polako primičemo se Prijedoru. Razbijanje Jugoslavije nije se moglo realizovati samo u kontekstu srpsko-hrvatskog sukoba, nego se rat morao proširiti i na BiH i na bošnjački narod. Ono šta je, bar po meni ključno, jeste činjenica da je najveći dio bošnjačke populacije tokom 1991. i na samom početku 1992. godine, kao i većina bošnjačkih intelektualaca, bio za ostanak u Jugoslaviji. Nije važno koliko je njih bilo iskreno opredijeljeno za očuvanje Jugoslavije, a koliko je to samo vidjelo kao izlaz iz sve izvjesnijeg sukoba sa Srbima, uglavnom, Bošnjaci su glasali za jednog Abdića (ni najmanje ratno nastojenog), intelektualci poput Filipovića su glasno i jasno isticali da je to put za izbjegavanuje rata, a i dražani su u desetinama hiljada na mitinzima klicali Jugoslaviji i miru. Pod takvim uticajima i sam Alija Izetbegović pristaje na ostanak u Jugi. To što su Srbi prihvatili da im predstavnih malobrojnijeg naroda ( i sa prilično zabrinjavajućim političkim stavovima) bude predsjednik, pa valjda je pokazatelj da su težili ka izbjegavanju rata. To što je Alija pristao biti predsjednik države u kojoj je robijao i protiv koje se borio i prije rata, e to je jednostavno prihvatanje stava većine naroda koji je predstavljao (rekog da je većina Bošnjaka do tog trenutka deklarisala se projugoslovenski).

    Po meni, za sve nas zajedno ključno je otkriti ko je snajperisao građane Sarajeva koji su izašli na ulice i TRAŽILI MIR! To je ta „prva krv“ koja je proizvela opštu psihozu, barikade, sukobe. Druga ključna činjenica koju treba razjasniti jeste tadašnji američko-Alijin „dil“ zbog kog je ovaj promijenio odluku. Pustite sve američke manipulacije o tome kako su se ovdje „zalagali za mir“, nesporno je da su oni direktno uticali na Alijinu odluku.

    Nakon što je de facto propao koncept „krnje Jugoslavije“ i šansa za bilokakvo mirno razrješavanje sve izvjesnijeg sukoba, e pa sve strane (etničke) se ubrzano pripremaju za rat). Vidite, mnogi pripadnici Patriotske lige i zelenih beretki se svojim „memoarima“ hvališu kako su još 1991. godine formirali i naoružavali te paravojne jedinice, no, ja takve ne poistovjećujem sa cijelim narodom. I na drugoj strani imamo identične paravojne jedinice, a njihova „strategija“ je prilično jednostavna – izazovi sukobe, opljačkaj šta možeš i naguli sa tog područja, a građani neka vide šta će. U tom smislu ni Prijedor se bitnije ne razlikuje. Građani svih etničkih grupa su u suštini molili se za do rata ne dođe, da žive u miru i kako su navilki do tada, no, u svakom žitu ima kukolja, pa tako i u svakoj etničkoj zajednici onih koji su formirali paravojne jedinice, političke organe i BORILI SE ZA VLAST. I u Prijedoru, kao i u svim drugim gradovima, akteri početnih sukoba su primarno bili orjentisani ka osvajanju vlasti (jebala ih vlast), a sukobi, zločini, haos i ino su samo sredstva za ostvarivanje tog najvažnijeg cilja (osvajanje vlasti). Koliko je meni poznato, u Prijedoru su pojedini Bošnjaci u vidu političke i paravojne formacije (baš kao i Srbi) pokušali nasilno osvojiti vlast, a to što su ovi drugi uspjeli, e pa nisu mogli i jedni i drugi (to se nigdje nije dogodilo).

    Na kraju, što se tiče samih zločina počinjenih na području Prijedora. To što je jedan dio bošnjačke populacije (najvjerojatnije malen) organizovao se i politički i (para)vojno, pa ni to što su se borili za osvajanje vlasti, ma sve to nije i ne smije biti izgovor za ono šta je učinjeno. Taman da je cio svijet bio preplavljen logorima to Prijedorčani, poznati stradalnici Jasenovca, sebi nisu smjeli dozvoliti. Potomci žrtava Jasenovca da prave logore i ponašaju se kao i oni što su ih decenijama nazivali zločincima, ma to je sumanuto. Osim toga, potomci stradalnika od ustaškog terora (onih poklanih i streljanih) da kolju, siluju, pljačkaju, odnosno da se ponašaju poput onih koji im pobiše djedove, i to je sumanuto. Po meni je sumanuto da decenijama ukazujem kako je ovaj ili onaj zlikovac, a na kraju i sam činim to šta takvima „pripisujem“. Nije ovdje „žrtva postala zločinac“, nego su potomci žrtava postali zločinci.

    No, na kraju, ono ključno! Eto prošetajte Prijedorom, recite ko sste i šta sste, recite šta mislite i kako se osjećate, i šta će se dogoditi? Ogromna većina Prijedorčana će vas pogledati u oči i reći vam kako su i sami teško postradali, štošta (slično) propatili i da ničim, ama baš ničim nisu odgovorni za ono šta se dogodilo vama ili bilo kome drugom. Nije 100 000 Prijedorčana činilo zločine nego se zlopatilo i pokušavalo da preživi ta teška vremena, a onih 100, 500 ili hiljadu (ma koliko bilo) koji su uradili ono za šta vi prozivate – što se tiče i mene i većine Prijedorčana, eno vam ih pa ih derite „ko Musa jarca“. Dakle, princip je tu prilično jednostavan. Da neko ne bi pomislio kako građani Prijedora nekog štite ili šta već – pa jednostavno: a ko je pohapsio i na najteže kazne osudio polovinu prijedorskih zločnaca (MUP RS i Okružni sud u Banjaluci). Zaista nemam namjere ulaziti u nekakve „žalopojke“ (ma ni mene niko ne žali) o ovome ili onome, nego jednostavno težim ka tome da više raščistimo sa tim zločinima, pa bar u smislu da oni odgovorni završe tamo gdje im je i mjesto. Znam da porodicama žrtava nije lako, no, ni meni nije svejedno to što ostatke svog oca tražim punih 19 godina, ali imam i troje djece, odnosno i neke nove prioritete. Naša prošlost, pa i naše žrtve, trebale bi polako da ostaju iza nas, a da bar našoj djeci omogućimo da njihovom sviješću ne dominiraju zločini, krv, nesreća, „namirivanje dugova“ ili šta već. Neka njihovom sviješću dominiraju ljubav, želja za znanjem, provodi, sport i tako to…

    Eto ja tako i toliko, a vama svakako pozdrav i sve najbolje…

  12. Jesse,

    što se Prijedora tiče tu ipak baratam nešto konkretnijim saznanjima nego u odnosu na Srebrenicu, a obzirom da živim u tom gradu punih 21 godinu. Doduše, doselio sam ’93. i tokom rata samo dolazio na odmore (vojno sam bio angažovan na drugim područjima), pa većinu dešavanja u i oko Prijedora znam posredno, ali ipak dovoljno.

    Neću vam govoriti o 1942. i po vajom volji, ali i zbog toga što je to manje-više uobzireno. Govoriću vam o 1991. godini. Vidite, proces razbijanja Jugoslavije započet je ste u Sloveniji, no, ta republika nikada nije bila „sporna“ i to iz dva razloga:
    prvi, Srbi kao narod u Sloveniji nisu baštinili nikakve teritorije,
    drugi, od Slovenaca nisu očekivani nikakvi ozbiljniji zločini prema neslovenačkom stanovnitvu.

    Dakle, „problem“ započinje u odnosu na Hrvatsku. Prvo se protivpravno Srbima oduzima status konstitutivnog naroda, pa započinju otkazi, šovinistička ponašanja, pa stvaranje paravojnih formacija, pa na kraju i otvoreni sukobi. Pazite, ja sam u Slavoniji živio 20 godina i dobro znam šta se dešavalo tih dana. Kako u prednjem komentaru opisah „igrice“ Beograda i Zagreba iz prošlog rata, tako i u odnosu na ovaj postoje „zanimljiva“ dešavanja. Slavonci, bez obzira na etničku ili vjersku pripadnost, su u pravilu mirni ljudi, radišni, veseljaci i gurmani, i ni najmanje ratoborni. I sad kako proizvesti sukobe među građanima koji ne žele krvi i nesreću oko svojih kuća? Na Papuk dolaze i jedinice JNA i kojekakvi „teritorijalci“ (od Šešeljevaca do šta znam kakvih paravojnih formacija). Istovremeno, u Podravsku Slatinu (npr.) dolazi jedna paravojna formacija za koju je banijski HDZ tražio od Tuđmana da ih skloni sa njihovog područja (i svojim Hrvatima su djelovali zastrašujuće). Nekoliko ubistava, prebijanja i zatvaranja u logore (kakva su i mene zahvatila) proizvela su da je u 10-15 dana Slatinu napustilo oko 2 500 osoba, uglavnom Srba, ali i drugih (četvrtina stanovništva). No, da bi to uopšte postigli morali su ukloniti i osječkog načelnika policije Kira i slatinskog Krešu (inače Hrvate, ali ljude profesionalce koji nisu dozvoljavali sukobe). I sva mudrost u stanju namjerno proizvedene psihoze i haosa jeste bila proliti prvu krv. Poslije „prve krvi“ već je poznato da slijedi homogenizacija kolektiviteta oko vodstava, planiranje oružanih sukoba i uopšte rat.

    Sad, pitaćete se kakve to ima veze sa Prijedorom? Pa polako! Vezano za sukobe u Hrvatskoj već tad se kristališu dvije suprostavljene politike:
    prva, separatistička, koja teži da kompletnu teritoriju otcijepi od Jugoslavije,
    druga, manifestovana u vidu „krnje Jugoslavije“ koja teži ka podjeli Hrvatske i ostanku dijela te republike u sastavu Jugoslavije.

    Posmatrano sa aspekta međunarodnog prava ili kroz prizmu ustavno-političkog uređenja Jugoslavije koncept „krnje Jugoslavije“ bio je potpuno legitiman projekat. Vidite, Jugoslavija je nastala kao vid viševjekovne oslobodilačke borbe njenih naroda protiv različitih okupatora, tako da su NARODI bili ustavno pozicionirani kao osnovni konstituensi države (nikako banovine, republike ili šta već). Samo narodi su imali pravo na otcjepljenje, ali i to uz jednu specifičnu ogradu „svaki narod je imao pravo na samoopredjeljenje do otcjepljenja, ALI UZ SAGLASNOST OSTALIH KONSTITUTIVNIH NARODA (praktično nikako). Ja ovdje ne govorim o „politikama“ Tuđmana i Miloševića, niti o njihovim ujdurmama, nego o PRAVIMA NARODA.

    Znači, u okolnostima već započetih sukoba postavlja se pitanje kako razriješiti tu srpsko-hrvatsku krizu. Na jednoj strani imamo koncept prema kom Hrvati teže ka otcjepljivanju kompletne teritorije republike (neargumentovano navodeći kako su republike u stvari države), dok na drugoj strani imamo stvorenu RSK, kao političko-pravni subjekt kakav teži ostanku u Jugoslaviji. Da su tada započeti bilokakvi pregovori (znači još sam na 1991.) iz istih nikako ne bi mogli isključiti RSK. Čak i u slučaju otcjepljenja kompletne Hrvatske, RSK bi dobila „specijalne veze“ (kakve je kasnije dobila RS) sa Srbijom. No to podrazumijeva OPSTANAK JUGOSLAVIJE, dakle nešto sasvim suprotno od američkih planova za RAZBIJANJE te zemlje.

    Znači, prijatelju moj, sad polako primičemo se Prijedoru. Razbijanje Jugoslavije nije se moglo realizovati samo u kontekstu srpsko-hrvatskog sukoba, nego se rat morao proširiti i na BiH i na bošnjački narod. Ono šta je, bar po meni ključno, jeste činjenica da je najveći dio bošnjačke populacije tokom 1991. i na samom početku 1992. godine, kao i većina bošnjačkih intelektualaca, bio za ostanak u Jugoslaviji. Nije važno koliko je njih bilo iskreno opredijeljeno za očuvanje Jugoslavije, a koliko je to samo vidjelo kao izlaz iz sve izvjesnijeg sukoba sa Srbima, uglavnom, Bošnjaci su glasali za jednog Abdića (ni najmanje ratno nastojenog), intelektualci poput Filipovića su glasno i jasno isticali da je to put za izbjegavanuje rata, a i dražani su u desetinama hiljada na mitinzima klicali Jugoslaviji i miru. Pod takvim uticajima i sam Alija Izetbegović pristaje na ostanak u Jugi. To što su Srbi prihvatili da im predstavnih malobrojnijeg naroda ( i sa prilično zabrinjavajućim političkim stavovima) bude predsjednik, pa valjda je pokazatelj da su težili ka izbjegavanju rata. To što je Alija pristao biti predsjednik države u kojoj je robijao i protiv koje se borio i prije rata, e to je jednostavno prihvatanje stava većine naroda koji je predstavljao (rekog da je većina Bošnjaka do tog trenutka deklarisala se projugoslovenski).

    Po meni, za sve nas zajedno ključno je otkriti ko je snajperisao građane Sarajeva koji su izašli na ulice i TRAŽILI MIR! To je ta „prva krv“ koja je proizvela opštu psihozu, barikade, sukobe. Druga ključna činjenica koju treba razjasniti jeste tadašnji američko-Alijin „dil“ zbog kog je ovaj promijenio odluku. Pustite sve američke manipulacije o tome kako su se ovdje „zalagali za mir“, nesporno je da su oni direktno uticali na Alijinu odluku.

    Nakon što je de facto propao koncept „krnje Jugoslavije“ i šansa za bilokakvo mirno razrješavanje sve izvjesnijeg sukoba, e pa sve strane (etničke) se ubrzano pripremaju za rat). Vidite, mnogi pripadnici Patriotske lige i zelenih beretki se svojim „memoarima“ hvališu kako su još 1991. godine formirali i naoružavali te paravojne jedinice, no, ja takve ne poistovjećujem sa cijelim narodom. I na drugoj strani imamo identične paravojne jedinice, a njihova „strategija“ je prilično jednostavna – izazovi sukobe, opljačkaj šta možeš i naguli sa tog područja, a građani neka vide šta će. U tom smislu ni Prijedor se bitnije ne razlikuje. Građani svih etničkih grupa su u suštini molili se za do rata ne dođe, da žive u miru i kako su navilki do tada, no, u svakom žitu ima kukolja, pa tako i u svakoj etničkoj zajednici onih koji su formirali paravojne jedinice, političke organe i BORILI SE ZA VLAST. I u Prijedoru, kao i u svim drugim gradovima, akteri početnih sukoba su primarno bili orjentisani ka osvajanju vlasti (jebala ih vlast), a sukobi, zločini, haos i ino su samo sredstva za ostvarivanje tog najvažnijeg cilja (osvajanje vlasti). Koliko je meni poznato, u Prijedoru su pojedini Bošnjaci u vidu političke i paravojne formacije (baš kao i Srbi) pokušali nasilno osvojiti vlast, a to što su ovi drugi uspjeli, e pa nisu mogli i jedni i drugi (to se nigdje nije dogodilo).

    Na kraju, što se tiče samih zločina počinjenih na području Prijedora. To što je jedan dio bošnjačke populacije (najvjerojatnije malen) organizovao se i politički i (para)vojno, pa ni to što su se borili za osvajanje vlasti, ma sve to nije i ne smije biti izgovor za ono šta je učinjeno. Taman da je cio svijet bio preplavljen logorima to Prijedorčani, poznati stradalnici Jasenovca, sebi nisu smjeli dozvoliti. Potomci žrtava Jasenovca da prave logore i ponašaju se kao i oni što su ih decenijama nazivali zločincima, ma to je sumanuto. Osim toga, potomci stradalnika od ustaškog terora (onih poklanih i streljanih) da kolju, siluju, pljačkaju, odnosno da se ponašaju poput onih koji im pobiše djedove, i to je sumanuto. Po meni je sumanuto da decenijama ukazujem kako je ovaj ili onaj zlikovac, a na kraju i sam činim to šta takvima „pripisujem“. Nije ovdje „žrtva postala zločinac“, nego su potomci žrtava postali zločinci.

    No, na kraju, ono ključno! Eto prošetajte Prijedorom, recite ko sste i šta sste, recite šta mislite i kako se osjećate, i šta će se dogoditi? Ogromna većina Prijedorčana će vas pogledati u oči i reći vam kako su i sami teško postradali, štošta (slično) propatili i da ničim, ama baš ničim nisu odgovorni za ono šta se dogodilo vama ili bilo kome drugom. Nije 100 000 Prijedorčana činilo zločine nego se zlopatilo i pokušavalo da preživi ta teška vremena, a onih 100, 500 ili hiljadu (ma koliko bilo) koji su uradili ono za šta vi prozivate – što se tiče i mene i većine Prijedorčana, eno vam ih pa ih derite „ko Musa jarca“. Dakle, princip je tu prilično jednostavan. Da neko ne bi pomislio kako građani Prijedora nekog štite ili šta već – pa jednostavno: a ko je pohapsio i na najteže kazne osudio polovinu prijedorskih zločnaca (MUP RS i Okružni sud u Banjaluci). Zaista nemam namjere ulaziti u nekakve „žalopojke“ (ma ni mene niko ne žali) o ovome ili onome, nego jednostavno težim ka tome da više raščistimo sa tim zločinima, pa bar u smislu da oni odgovorni završe tamo gdje im je i mjesto. Znam da porodicama žrtava nije lako, no, ni meni nije svejedno to što ostatke svog oca tražim punih 19 godina, ali imam i troje djece, odnosno i neke nove prioritete. Naša prošlost, pa i naše žrtve, trebale bi polako da ostaju iza nas, a da bar našoj djeci omogućimo da njihovom sviješću ne dominiraju zločini, krv, nesreća, „namirivanje dugova“ ili šta već. Neka njihovom sviješću dominiraju ljubav, želja za znanjem, provodi, sport i tako to…

    Eto ja tako i toliko, a vama svakako pozdrav i sve najbolje…

  13. jasse, 12.07.2014. 11:12:16 [121847]
    Gospodine,pokazite mi na kugli zemaljskoj bilo koju drzavu i ja cu vam o njoj izlistati njen „prljav ves“.Sve drzave na svijetu su osnovane na necijoj krvi,pa i sve ove balkanske,pa i tvoja BiH,a i moja RS.Ukoliko je istorija uciteljica zivota(historija magistra vitae est),otkud vam pravo,da kazete Borislavu,da se ne poziva na 1942.Ili se istorija Bosnjaka prati samo od 1993?Ili od zlocina u Srebrenici?Ili ste zagovornik o 10 izmisljenih genocida?Zasto se ne sagleda jednom istorija kompletno,i da jedni drugima pruzimo ruku?Uostalom,vi Bosnjaci ste odabrali Hrvate kao saveznike,iako ste skoro svugdje bili pomjesani sa Srbima.Umjesto da danas budete „carevi“ u nekoj krnjoj Jugi,vi ste danas „sirotinja“ u krnjoj BiH,na 30 %.E taj vas zajeb zelite fakturisati Srbima,ali nece moci.Nikakav Hag nas nece pomiriti dok to samo ne ucinimo.

  14. BORISLAV R., 12.07.2014. 15:47:50
    Govoriti gluhom nema nikakvog smisla što bi narod reko zlo tele june dovijeka.
    Bojim se da su mnoge laži zbog upornog ponavljanja u dobrom dijelu „bošnjačkog naroda“ postale relevantne istorijske činjenice i da se tu malo toga može promjeniti i u dogledno vrijeme možemo življeti samo jedni pored drugih a nikako jedni sa drugima a od toga će koristi imati samo naši dušmani.
    Teško je govoriti o argumentima sa ljudima koji tvrde da je ubijeno 100 000-200 000 Bošnjaka ako njihovi ozbiljni izvori kažu da je ukupno bilo oko 100 000 ubijenih na sve tri strane(malo li je)i to na sreću 2/3 vojnih žrtava o desetinama hiljada silovanih Bošnjakinja iako je zvanično u ratu bilo 3200 silovanih na svim stranama da dalje ne nabrajam.Što se tiče Prijedora i ostalih zločina meni se čini da je Bošnjacima neko trebao objasniti prije nego što su se prihvatili puške da ko se mača lati od mača i strada.
    hoću reći da su samo izvukli deblji kraj i za to im niko nije kriv.Dokaza za ovo je koliko hoćeš čak i da je tačna činjenica da je u Srebrenici ubijeno 8500 Bošnjaka, za što opet nema nekih jakih dokaza osim da je tako reko babo,
    opet se postavlja pitanje ko je sve kriv za to da li samo Srbi ili i oni koji su prodali Srebrenicu zašto opet postoje dokazi i živi svjedoci koje „veliki Bošnjaci“ opet ne uvažavaju jer su za njih važnije hiljadu puta ponovljene laži.Npr misli li neko da Ibro Mustafić (kome je inače otac rano umro a strica do rata nije puštao u kuću jer je bio komunista) laže i da je slab Bošnjak/Musliman?
    Čak i da je sve što se tiče Srebrenice i bošnjačkih tvrdnji istina opet je stvar samo u tome što su Srpski zločinci bili efikasniji od Bošnjačkih.
    Ista stvar važi i za ostatak BiH jer recimo na teritoriji Hercegovine Muslimani su bili vojno organizovani u svakoj opštini u kojoj ih je bilo više od 10%.Tako je npr postojala (na papiru) Trebinjska brigada ABiH a istovremeno su su se trebinjski muslimani u većem procentu odazvali mobilizaciji JNA i VRS nego trebinjski Srbi a to opet po logici stvari znači da je većina sjedala na dvije stolice vojnički rečeno-bili su izdajnici a zna se kako se izdaja rješava u svakoj vojsci na svijetu i da je to VRS učinila u hercegovini opet bi bili optuženi za zločin kao u Prijedoru ili Srebrenici.
    Inače sam dobar sa jednim Hrvatom koji se dobro razumije u istoriju/povijest i politiku a i pravo mu je struka i kad smo zajedno odgledali film o izdaji Srebrenice njegov komentar je bio „Prave vam Jasenovac“
    „Molim“
    „Pa Jasenovac jeste postojao i progutao je dosta Srba ali ni blizu 700 000 a namjerno je uvećan da Srbi i Hrvati ne bi nikad više mogli zajedno“
    Pošto sam još prije rata čitao o istraživanju Kočovića i Žerjavića koji tvrde isto i usaglasili su se u 10% po pitanju žrtava WW2 na ovim prostorima narednih nekoliko dana sam intezivno guglao i jedini relevantan podatak je da su komunisti 60tih godina pravili spisak žrtava Jasenovca i da su dogurali do 67000 ali dalje nisu mogli.Ako se uzme da je dosta Jevrejskih i Romskih porodica kompletno pobijeno vjerovatno je bilo više od 67000 žrtava Jasenovca ali je svaka cifra preko 100000 teško branjiva.
    Ovakvih primjera ima podosta isa naše a i sa njihove strane ali bojim se da je svako objašnjenje slično ispravljanju krive Drine ne moš je ispraviti a ne smiješ ni odustati.I oni imaju svog „Račića“ „Ramštajna“ i „prijedora“ i možda bi se mi trebali prvo riješiti svojih talibana pa onda priviriti u tuđe dvorište.Inače ako pričamo o suživotu teško da će nas shvatiti ozbiljno ako Bošnjačko dijete npr u Trebinju može da bira između oš „Vuk Karadžić“ Sveti Vasilije Ostroški“ i „Jovan Jovanović Zmaj“.
    Inače imamo mi i krupnijih problema od komšiluka a pošto je ovo što nam se dešava samo ponavljanje istorije koju ne znamo onda je za pohvalu što pokušavate da rasvjetlite makar djelić te istorije npr ovu priču o tome zašto je svima na ovim prostorima odgovaralo da se WW2 stavi ad akta odmah po završetku ali moje mišljenje je da sve to ide puno dalje u istoriju jer npr kojoj je budaletini prošle godine palo na pamet da proslavlja 1700 godina otkad je jedan rimski car skontao da je hrišćanstvo vrlo pogodna religija da se stoka sitnog zuba drži u toru i prihvataio ga kao državnu religiju i to samo zato što je taj car rođen u Nišu?

  15. Каква 1942. и претходни жиг кривице, овдје се све може повезати узрочно-последичном везом, само што на то све Запад као један од криваца, ћути и тјера једну те исту причу, забрањујући другој српској страни да покаже своје жртве.

    Ево у Правди (озбиљном медију, за разлиу од таблоида) документованог хронолошког описа свих тих догађања прије 11. јула 1995. за које свјетски моћници кажу да нису битни, а јесу, итекако су били битни.

    http://www.pravda.rs/2014/07/12/ovo-mora-da-se-kaze-da-nije-bilo-ovih-zlocina-nad-srbima-danas-ne-bi-bilo-groblja-u-potocarima/

  16. mica trofrtaljka, 12.07.2014. 17:42:58

    U vašem komentaru ima tog „zdravorazumskog prosuđivanja“ i vidi se da više postavljate pitanja, nego što dajete odgovore (za kakvima inače svi tragamo). Hoću da kažem kako inače cijenim i takve osobe i takva promišljanja (koje mnogo više pitaju, nego što sebi dozvoljavaju ulogu „suca“). Dakle, šta reći na vaš komentar, osim da i sam tragam za istim odgovorima, i na sličan način sebe i druge pitam šta je istina.

    No, ne krijem svoj identitet, pa je iluzorno da se „pravim naivan“. Znam ponešto i preko onoga šta iznosim u komentarima (iako uglavnom nastupam, kao i vi, sa nekakvim „zdravorazumskim“ stavovima ili iznosim lične emocije, zavisno od teme). Dakle, šta pokupavam reći?

    Prvo, imao sam priliku da čitam „bilješke“ jednog od članova centrale SDA sa sastanaka održavanih još 1994. i ’95. Već tada je bošnjačko rukovodstvo razgovaralo o tome kako će poslije rata organizovati sve ono šta na prostoru Srpske započinje neke 1997.-8. godine. Tačno je zapisano kako će se prvo organizovati posjete grobljima, pa kućama, pa čišćenje i uređivanje kuća i imanja, pa povratnička udruženja i sve ono šta se kasnije zaista i dogodilo. da ne bi bilo zabune, ne smatram to nelegitimnim, niti zlonamjernim. Samo ukazujem da se ništa nije dešavalo „slučajno“, nego da je politika planirala i modele, i sredstva i radnje povratka u Srpsku.

    Drugo, bio sam prisutan na mnogim od pomenutih, a kasnije realizovanih, aktivnosti povratka bošnjačkog stanovništva. I bio sam u prilici da kontaktiram sa predstavnicima međunarodne zajednice o tome. Jednom prilikom, bio je radni dan, a dogodila se jedna takva organizovana posjeta u okolini Prijedora. Na jednoj strani okupilo se na desetine besposlenih Srba (da vide šta se dešava), a na drugoj strani došlo je par autobusa Bošnjaka. Rekoh tada predstavnicima međunarodne zajednice (koji su inače bili „pokrovitelji“ takvih dešavanja) kako teško griješe u politici koju vode prema svim narodima i građanima BiH. Upitao me jedan predstavnik (mislim OHR-a) zašto tako mislim. Objasnio sam mu kako je ovdje najveći problem taj što ljudi NEMAJU ŠTA DA RADE. Rekoh pogledajte ove okupljene Srbe, pa pogledajte ove Bošnjake, i zapitajte se da li kod vas može u radnom danu biti toliko besposlenih na jednom mjestu. Rekoh tada – GRADITE VI OVDJE FABRIKE, umjesto kuća, škola, crkava i džamija, zaposlite ljude, a sve ostalo će doći samo po sebi.

    Sad, kako objedinjujem ova dva događaja?

    Vidite, bošnjačko rukovodstvo je od međunarodne zajednice dobilo ogromna novčana sredstva i svaku drugu pomoć. Dobili su i drugi, ali oni su ubjedljivo dobili najviše i to je jednopstavno nesporno. No, pitanje je gde su završile te pare!!!???? Tu negdje leži izvor ogromnog bogatstva (imperija) porodica Izetbegović, Lagumdžija i td. Od tog novca ni jedna marka nije usmjerena u privredu, nego u džamije, skupove, organizacije, spomenike i šta znam već. Gotovo zanemariva sredstva su uložena u obnovu privatnih kuća povratnicima u Srpskoj i tu znam da su i Švedska i Norveška i njemačka i, na kraju i sama Srpska, uložile mnogo više novca u uzgradnju povratničkih kuća, nego što je uložilo bošnjačko rukovodstvo. Dakle, pare ili su pokradene ili su potrošene na „političke ciljeve“. I šta da danas ključni akteri bošnjačke politike kažu svom narodu – ZAŠTO DANAS TEŠKO ŽIVE??? Pošto im o tome ne mogu pričati – e onda udri o zločinima.

    Vidite, bio sam prisutan kad je „udaran kamen temeljac“ za Memorijalni centar u Srebrenici. Izgrađeno je to šta je izgrađeno i meni ne smeta. Ali, problem je u tome što je Danas Srebrenica jednako „mrtav grad“ kao i prije više od 10 godina kad je ovaj Centar započet. Milijarde su „obrnute“ oko Srebrenice, a taj grad danas nema apoteke, knjižare i sličnih objekata kakva i malo razvijenija sela obavezno imaju. Tamo se danas zlopate i Bošnjaci i Srbi i velika je sramota za ovu zemlju i sve narode, a na čelu sa međunarodnom zajednicom, zbog današnjeg stanja u Srebrenici.

    No, sad ću iznijeti i jednu dimenziju srebreničke nesreće kakvu do danas niko nije pomenuo, a ta ista nesreća zadesila je kompletan exjugoslovenski prostor. Vidite, Srebrenica je od srednjeg vijeka poznata po svojim prirodnim bogatstvima i upravo tu leži uzrok njenog današnjeg položaja. U ovoj zemlji su ogromne pare spiskane na gradnju kuća/stanova, na kupovinu automobila, „bijele tehnike“ i čega sve ne. U svakoj banci možete dobiti kredit za stambenu izgradnju, za kupovinu svega i svačega, ali nema šanse da dobijete kredit za npr. poljoprivredu, za eksploataciju bilokog našeg prirodnog resursa. kako god je Srebrenica danas pusta i nikakva, tako nam je na svim ruralnim područjima širom zemlje. Zapitajmo se da li je „normalno“ da oko naših najvećih potencijala i izvora bogatstva više niko ne živi, da sve to leži napušteno, a građani su razasuti širom svijeta ili u 10-ak većih gradova. Zašto se odvija ova svjetska ekonomska kriza? Pa upravo zbog toga da bi svaka od unesrećenih država što jevtinije prodala svoja prirodna bogatstva (oko kojih više ionako niko ne živi, koja smo već napustili i sami). To vam je, druže moj, projekat globalnog porobljavanja i samo zbog tog cilja „projekat“ bjesomusne i iracionalne urbanizacije teče već decenijama. Tako je ta „međunarodna zajednica“ ovdje davala kredite (pa i donacije kad je trebalo) političkim elitama, a na šta su ove to trošile? … na politikanstvo i na lične imperije, no, država je zaduživana. Istovremeno, i građanima su davani krediti za stanove, automobile, računare i ljetovanja, ma za sve – samo ne za očuvanje i eksploataciju naših prirodnih bogatstava. Danas ovako prezaduženi u bescjenje dajemo ono šta smatramo „vodurinom i korovom“, a upravo to su bogatstva oko koji će se voditi budući ratovi, ma oko čega će se „vrtiti“ sva globalna događanja. Malo po malo ovdje će uslijediti sljedeći scenarij: ovdašnje stanovništvo će dijelom rintati po njemačkim fabrikama (kao nekad u logorima), a dio će ovdje rintati na NJEMAČKIM plantažama voća i povrća, farmama, hidrocentralama i slično. I jedni i drugi će kupovati voće i povrće sa njiva svojih djedova, ali sada prodanih strancima, piti vodu sa izvora koje su nekada zapustili, a „švabe“ ih pretvorile u fabrike vode, plaćati struju stranim „investitorima“ proizvedenu na rijekama za koje su nađi preci vijekovima krvarili i sve tako nešto.

    I na samom kraju, ni u jednom trenutku ne negiram zločine u Srebrenici ili Prijedoru, ali dok se mi bavimo njima – ode naša budućnost i budućnost naše djece. Već smo postali roblje iako toga nismo ni svjesni, a i svojoj djeci smo obezbijedili identičnu sudbinu, no, kod nas je samo važno da „komšiji crkne krava“. Prema svim parametrima određivanja NARODA kao društvene pojave Srbi, Hrvati i Bošnjaci čine jedan jedinstven narod (etničko i vjersko ne treba poistovjećivati), no, svi mi zajedno nema šanse da to sebi i drugima priznamo (da znamo ponešto o animozitetima malih razlika, a znali bi i zbog čega je tako). Nego, hoću da kažem nešto drugo – nismo mi ni JEDAN narod, niti smo TRI NARODA, nego smo mi hrpa budaletina kakvu istorija nije zabilježila. Eto to smo mi! I „dobrim“ smo putem krenuli, putem ka samouništenju. Za ostatak čovječanstva to čak i nije loše – da se jednom za svagda riješe ovakvih budaletina.

    Nadam se da ćete shvatiti ovaj izliv emocija sa kraja komentara kao posljedicu nečega, a nikako kao nešto šta bi se na vas odnosilo. Vama lično svako dobro!

  17. „Malo po malo ovdje će uslijediti sljedeći scenarij: ovdašnje stanovništvo će dijelom rintati po njemačkim fabrikama (kao nekad u logorima), a dio će ovdje rintati na NJEMAČKIM plantažama voća i povrća, farmama, hidrocentralama i slično.„

    а то је уколико се све поклопи, а ништа се не деси, па да прођемо тако добро?

    сутра да проради јасеновац, и да дођу камиони и сточни вагони у крајину, па да један домагој или фикро дрекне у мегафон – ајмо срби на рад у њемачку…

    био би стампедо.

  18. sebinum8NAMJERNO MALO SLOVO):shvaticu vas komentar kao „branim svoje nema veze ko je u pravu“,znaci tako bi i Bosnjaci trbali uzeti 92 kao pocetak osvete,sto (mislim ipak nenamjerno sugerises sa tom 1942-om??)i uciteljicom zivota…(nedze procitao pa se pravis pametan“DJETE DRAGO…ne lupetaj ako nemas iskustva ,koliko god knjiga procitao

  19. BORISLAVE…hvala na odgovoru…Nekad cu napisati nesto kao odgovor(inace nema zamjerke,osim sto Vi Srbi prejudicirate ulogu Alije u tome svemu..)Veoma emotivno sam procitao Vas odgovor,kulturnog,stalozenog,akademskog covjeka(namjerno cu izostaviti Srbina)…svako dobro ,ako pobjedi opcija g Vukelica,moje skromno misljenje je da Bih(rs) ima buducnost….(pobogu ,dodijali mi je da podrzavamo „pavicevce“,ko fol ne daju spomen obiljezje,pa nakon kampanje sam polozi kamen temeljac,,fuj .. Veoma cjenim (i vecina kozarcana) vAS POZIV za pomirenje Bosnjaka i Srba,moracemo…Na desavanja u Prijedoru odgovoricu poslije dzenaza,(nije patetika,zelim nesto opsirno napisati,trenutno mi emocije ne daju,moracu skupiti svu svoju snagu jer mi je“pola familije“ pronadzeno u Tomasici. To je samo moja tuga,da ne bi citaoci uvazenog frontala pomislili da nekog prozivam.Svako dobro,dobri covjece,,,(nekad se u Bosni tako pozdravljalo,imam pisan dokaz)

  20. Mica troftaljka:pomenuo sam 1942,a ti se nadovezao,vjerovatvo izazvan necim „trofrtaljnim“ Recicu ti samo:imas tako lucidne komentare,pa mi je za ne povjerovati da tako povrsno pises o gornjoj temi.Kako da se to shvati?Glup nisi,stavise…recimo nacionalno rastrojen???Imam ,uvjek na pameti:ne komentarisic sto ne poznajes..Ti puno znas,cudi me ,sto se upustas u glib „preseravanja? selam

  21. Harper:sta mislis sta bi rekla nena,iz Kozarca,izgubila 3 sina,o tvojoj teoriji uzrocno-posljedicnoj?Nauci se ,ako vec baratas cinjenicama,da svaku moras dokazati (bilo kako).Cini mi se da se ucilo na prvoj godini filozofije,,,,Ipak mislim d je to skola laprdanja bivseg socijalizma/tako me ucili na univerzitetu u M inhenu…Zapad je „visocija “ skola ma sta ti o njem u mislio(zapadu).Laicki receno .ne dipr..

  22. jasse, 14.07.2014. 01:17:33
    „Mica troftaljka:pomenuo sam 1942“,
    „Kako recimo objASNITI Prijedor i desavanja 92???“
    „Ako mi kazes da je zlocin u Prijedoru pocinjen zbog bojazni da s ne ponovi tamo neka 1942…nemoj dzaba pisati…radije nemoj ni odgovarati na moj post,shvaticu to da previse trazim ovako javno da se izlazes.“
    Čas bi da se piše o 92 a čas ne bi nego o 42?Meni to liči na
    http://www.youtube.com/watch?v=v7usrLhK7N4 B-)
    BORISLAV R
    “ Nego, hoću da kažem nešto drugo – nismo mi ni JEDAN narod, niti smo TRI NARODA, nego smo mi hrpa budaletina kakvu istorija nije zabilježila. Eto to smo mi! I „dobrim“ smo putem krenuli, putem ka samouništenju. Za ostatak čovječanstva to čak i nije loše – da se jednom za svagda riješe ovakvih budaletina.“
    Ovo ti je potpuno na mjestu s tim da bi ja dodao na zadnju rečenicu da ostatak čovječaanstva za razliku od nas aktivno radi na tome da nas ne bude odnosno u svoju korist a mi aktivno radimo u istom smjeru-da nas ne bude odnosno na svoju štetu.Ijoš bih dodao da istorija nije zabiležila ovakve budaletine iz prostog razloga što zvaničnu istoriju pišu pobjednici a među njima nema budaletina.
    Koliko se sjećam to je solidno opisao Milorad Pavić u hazarskom rečniku približno ovako:
    U Čelarevu su nađeni ostaci neke čudne kulture.Hrišćani su požurili da objasne da je to njihova kultura, Jevreji da je njihova a Muslimani da je njihova jedino se niko nije trudio da dokaže da je to Hazarska kultura a to je najvjerovatnija kombinacija.
    A sad razlog zašto u komentaru nisam pisao ono što je jasse očekivao.
    „Svaka radnja (činjenje) trebalo bi da ima neki svoj cilj, svrsishodnost, opravdanje… inače lutamo po bespućima besmisla.“
    Pogodio si problem ali ne i rješenje.Samo kod racionalnih ljudi i naroda svaka radnja ima svoj cilj a takvih je manjina i među ljudima i među narodima i naš osnovni problem je što ne spadamo kao narod ili kao narodi među te malobrojne racionalne narode a ni većina nas kao pojedinci ne spadamo među racionalne i to nam stvara probleme.Da stanje bude još gore pošto smo u velikoj većini stoka sitna zuba onda nam razni mešetari pod naše interese kao kukavičije jaje poture svoje interese pa se ovdje bar zadnjih 1000 godina gine uglavnom za tuđe interese.Tako je većini Srba slađe Rusko govno od Američke torte (zdravije možda i jest ali slađe nije sigurno),većini Hrvata/Katolika je bliže Rim od Beograda a Muslimanskim „trofrtaljcima“ Saudijska Arabija od Banjaluke i onda se vrlo često dešavaju zločini koji takvo stanje odugovlače do besvjesti po sistemu šta je starije kokoš ili jaje.
    Pošto je u narodu/tri naroda
    većina stoka sitna zuba nerealno je očekivati da će mo za par godina ili decenija bitno napredovati po pitanju inteligencije ili bar prosječnog obrazovanja onda je realnije da se učimo da živimo jedni pored drugih ako već ne možemo zajedno mada se bojim da je i to nedostižan cilj zbog opšteg nivoa kulture.konkretno teško da Srbe miže više uvrijediti ijedan „balija“ više od činjenice da im je predsjednik republike poznat pod nazivom „ronhil“ a jedan od pretendenata na presto pod nadimkom „tip 500“ da ne idem dalje pa nemamo među nama izabrati nikog ko nije pravosudno osuđen nego ministar mora biti pero pinokio a kandidat za člana predsjedništva opet suđeni i ljigavi Ivanić.E sad je pitanje šta je tu uzrok a šta posljedica da li je najveće moguće poniženje kad čovjek pošalje gladno dijete u školu riječima uči sine pa neš raditi posljedica ovakvog izbora kadrova ili su kadrovi posljedica onog uči sine pa neš raditi ali mi se čini da je teško za našu nesreću optužiti „balije&ustaše“ jer je od rata prošlo 20 godina.
    Naravno na „druge dvije strane“ stanje je identično pa je tako „Bošnjačkim političarima“ bitnije da ih bude 51% nego imaju li hljeba jesti i da li su već izgubili kritičnu masu za dalji razvoj jer od onih sposobnijih više ih ima u vladama Švedske i Norveške nego u njihovoj sopstvenoj da ne govorimo da smo svi zajedno jedva napravili „energoinvest“ kolika je šansa da oni naprave nešto slično od čega će življeti ili misle da će ih „džabe“ hraniti Saudijska Arabija.Hrvate neću ni spominjati jer su svi izgledi da će hercegovački Hrvati vrlo brzo postaqti kolateralna šteta priključenja Hrvatske EU i da im se sprema ista sudbina kao i bosanskim Hrvatima.
    Prema tome svi mi pojedinačno najviše ugrožavamo sebe a onda one oko nas i logično najviše možemo pomoći sebi pa onda onima oko nas ali koliko je to realno to je druga priča.Tako se „opozicija“ u RS nije ustanju riješiti ni ljigavca Ivanića slaba je šansa da bi u nekim normalnim okolnostima mogli smjeniti velikog baju jedino što je za realno očekivati je da narod, zbog „zasluga“ SNSD, glasa protiv a ne za i da time dobijemo manje alavog kalifa.
    Realno govoreći jedino svjetlo u tunelu je Vukan sa ekipom a pitanje je je li i to svjetlo na kraju tunela a i ako nije bitno je da se krećemo u tunelu pa makar i prema daljem kraju.

  23. mica trofrtaljka, 14.07.2014. 17:17:27

    Nemam šta dodati vašem komentaru, osim što sam već ranije naveo. Koliko sam razumio Vukan je konkurisao samo za poslanički mandat, a (kako rekoh) izgleda da je pogriješio što nije išao i sa predsjedničkom kandidaturom. Nismo mi Slovenci, no, ni naši jadi nisu maleni kao slovenački. Kako razumih, sin Miroslava Cerara je prije tek mjesec dana osnovao stranku i pobijedio na izborima. Tako izgleda kad građani žele aktuelnim politikama i političarima pokazati da žele promjene.

  24. Jasse izvinjvam se ali tek nakon Borislavovog komentara sam pročitao vaš odgovor njemu.Moje saučešće.

    BORISLAV R., 14.07.2014. 17:41:08
    Lako je tuđim gloginje mlatiti pa i nama dijeliti savjete Vukanu.Meni se čini da od političara jedino on ide srcem i to može značiti ili pobjedu,prije ili kasnije,ili će opet biti „ko igra za raju i zanemaruje taktiku…“.Zbog toga mislim da zaslužuje našu punu podršku a da ima kandidate za ostale funkcije ne bi se moglo ostati od „opozicije“ da on radi za baju a nikome ne smeta kad to javno radi Ivanić.Ja sam mu zamjerio na lokalnim izborima što je išao za načelnika bez liste jer se sa bez njegovih glasova ne bi mogla da formira većina i on je na nekom videu objasnio da je imao problem lojalnosti jer je teško sa 0 odmah stvoriti 20-30 ljudi koji su otporni na mito od stotina hiljada maraka.prema tome za njega je bitno da uđe u skupštinu a ni ja se ne bi iznenadio da dobije 10-20% glasova ali pošto ni on nije bog biće tu svašta i uspjeh će biti da zadrži jezgru od 2-3 nekorumpirana poslanika a onda dolaze lokalni na kojima će pomesti opoziciju u Tb.Polako ne stvara se ništa preko noći a s obzirom na stanje u državi ko kaže da će mo izbore čekati 4 god?Nek je nama on samo živ i zdrav.

  25. Јассе,ти као нешто љут,па пишеш малим словом.Имена градова,макар написана и латинским,се увијек пишу великим словом,и каже се исправно негдје.Али нема везе,знам да те фрустрира било шта,што је везано за Србин,серб,…У праву си,ја сам стварно начитан,а поменута изрека је научена на Основама права,на четвртој години факса.Ни на једно питање ниси одговорио,а понашаш се типично,само ти имаш губитак,а ето ја одвратни Србин те нападам.Е видиш,мени је страдао брат,тетак,најбољи друг,па опет не тражим никакво сажаљење.И отац и ја смо били ВРС,и поносни смо на то.Мом оцу су усташе убиле 6 браће и сестара,па сам у својој кући чувао Хрвата,с којим сам одрастао.Мом пунцу,с муслимани у усташким униформама,из Орахове,Кључа и Козарца,убиле 33 члана породице,ако се позовемо на 42-у,шта је спорно?Ја ни од кога не тражим ни сажаљење,то је Божја воља.Ако Бог да,Срби ће пребродити ове глупе подјеле на Снсд,Сдс,..А то ваше мастурбирање и екакулација(да не будем прост)са 12.7.само иде вама на штету.О томе је ријеч о колумној,ако си је прочитао.И ја сам те питао и поново те питам:“Може ли Србе и Бошњаке помирити Хаг,или они сами морају сјести и договорити се“?

  26. mica trofrtaljka, 14.07.2014. 18:17:48 [

    Kandidatura Nebojše Vukanovića kao perosone sa političkim iskustvom od kakve se mogu očekivati ozbiljne (a tako potrebne) promjene u ovom društvu meni ne znači koliko mi je važna simbolika njegovog budućeg aktivnog političkog djelovanja. Naime, i politika je zanimanje (kao i sva druga) kakvo traži znanje i iskustvo, a posebno ukoliko se materijalizuje na nekom „visokom nivou“. U tom smislu teško da možemo od Vukanovića očekivati provođenje kakavih strukturnih ili sistemskih promjena (iako sam ranije napisao kako mi se pojedine njegove ideje izuzetno dopadaju). Ovde potenciram „PROVOĐENJE“ obzirom da se politika ipak ostvaruje u kategoriji mogućeg.

    No, simbolika takvih poput Vukanovića je od izuzetnog značaja za ovo društvo jer, na prvom koraku, ukazuje da ovo društvo TRAŽI kvalitativne promjene. Pri tom se iskazuje i SVIJEST da kvalitativne promjene mogu donijeti samo NOVI politički subjekti (ovi drugi su pokazali koliko su znali). Dakle, glasanjem za osobe poput Vukanovića kao društvo pokazujemo da tražimo i promjene, ali i neke nove ideje i vizije razvoja društva. Time potičemo i druge sposobne, obrazovane i časne ljude da se kandiduju na izborima i svoje ideje predstave glasačima. Stvaramo svojevrsnu „konkurenciju ideja“, a onda je u mnoštvu ideja i projekata lako izabrati one najbolje.

    Naš najveći problem, bar po meni, jeste udruženo političarsko-medijsko mešetarenje kakvo našu svijest sužavaju na svega nekoliko osoba (i to redom u kategoriji šljama), na dešavanja kakva interesno odgovaraju toj oligarhiji, te u potpunosti svode javni diskurs na gotovo iracionalne pojave. Oligarhija (politokratija) sebi tako obezbjeđuje dominantnu ulogu, a mi i kao pojedinci i kao društvo sve više propadamo. Takvo stanje se najbolje razbija tako što građani glasaju za nove ljude, nekompromitovane i željne dokazivanja (onog pozitivnog). Eto nam pozitivnog primjera u Sloveniji, kakav nam ukazuje kako reaguje društvo koje traži promjene…

    Pozzzzz!

  27. BORISLAV R., 15.07.2014. 16:02:46
    Ja ipak dajem malo više značaja Vukanu iz više razloga a neke ću nabrojati.Između vlasti i opozicije ne vidim bitne razlike osim što se nadam da će ovi biti manje alavi mada ni to nije sigurno sad je u pitanju jedan ali krupan mačor a od oktobra će biti više sitnih pa dok se svi namire ko zna oće li šta ostati narodu.Tadiću se ne može puno toga prigovoriti ali mi se čini da se radi o političaru salonskog tipa a takav nam ne treba treba nam neko sa oštrim mačem.Ukratko dugo je u politici i jedino po čemu ga pamtim su kompromisi.Oostalim kandidatima opozicije neću trošiti riječi jer se ni po čemu ne razlikuju od vlasti koju trebamo mjenjati čak mi je lično odvratniji Ivanić od baje jer je ljigav ko jegulja a interesuje ga jedino njegova guzica i da se kandidovao za neku bitnu funkciju pitanje je bi li glasao za njega ili za baju.
    Vukan je sasvim druga priča jer do sad nema ni najsitnijeg oraha u džepu i sama njegova pojava na sceni puno znači jer ako postigne bilo kakav uspjeh to bi značilo za svaku buduću vlast da mora malo više dati narodu jer će se pojaviti novi Vukani.(vidi pod Slovenija)Osim toga nisu potrebni vrhunski stručnjaci da bi nam bilo puno bolje dovoljno je da se ne krade i ne ubija krava hraniteljica zbog kila mesa a ovi to uporno rade a čini mi se da Vukan ima te kvalitete.E sad nije ni on savršen pitanje je šta će biti nakon izbora, lično mislim da će većina njegovih dobiti ponude sa 6 ili više nula na kraju a malo je ljudi otpornih na takve stvari i ispjeh će biti ako sačuva jezgro ali to su već nagađanja zasad je on meni u svakom pogledu za kategoriju ispred svih drugih i ima potencijal da to i zadrži i želim mu svaku sreću.Vjerovatno ću neko vrijeme biti otsutan sa frontala a dok se ne javim pozdrav

  28. mica trofrtaljka, 15.07.2014. 16:39:38

    Pa upravo iz razloga koje navodite sam i naveo koliko je simbolična Nebojšina kandidatura, u smislu da simboli dominiraju našom percepcijom ili sviješću. Nebojša bi u slučaju pozitivnog izbornog rezultata bio simbol neke nove politike, nekih novih političara i nove političke paradigme. Upravo zbog identičnih pogleda na većinu pozicionih i opozicionih političara, kakve očigledno dijelimo, ukazujem kako je važno da se pojave neki novi „momci“ (pa i žene, zašto ne?) koji će simbolisati politiku kao nešto pozitivno i društveno korisno, a nikako kao u sadašnjoj dimenziji kada politiku doživljavamo kao laž, prevaru, ma ono civilizacijsko dno. Nebrojeno puta je dokazana moć politike. Dokazano je kako politika može neko društvo dići bukvalno iz pepela do neslućenih visina, ali i uništiti do krajnjih granica (konkretan „dokaz“ ovoga gledamo i doživljavamo svakodnevno).

  29. Каква фарса, Клинтон и ова свита квази политичара и хуманиста данашњом посјетом и понижавањем породица убијених доказују да је свијет пропао и да се злочинац увијек враћа на мјесто злочина.

    Иначе данас је у Сребреници од виђених гостију све сами луциферов син,људи који су одрадили посао на разбијању Југославије, спиновању медија и лажних пресуда да би се окривио најчаснији народ у историји свијета.

    Оно што су Србима већ урадили увелико траје према слободарском руском народу и завршиће се са кинезима.

    Што се тиће Југославије и ове несрећне БиХ, фали им само пар мртвих политичара мајку им мртву јебем.

    Јебем ти овај свијет, тачно је боље да нас каква комета погоди и да нестанемо,већ смо нестали као хумана бића јер народ у цијелом свијету више не може да разазна истину и правду,све то од вишедеценијског спиновања центара моћи и зла.

    Тачно постоји Бог, али нажалост и ђаво.

    Један на један немају шансе,истореија је то показала, увијек је на крају правда побиједила.

    Зато се данас ђаво служи слабостима и доброћудношћу божије дјеце и уништава нас преко умних настрањака у нашој- људској врсти,добра тактика која нажалост има невиђене резултате у његовом циљу, јебо мајку своју.

    Сви мисле да мисле, а истина је да су до савршенста уништили умове чак и образованих људи, све више је оних који су плод дугогодишњег медијског спиновања до те мјере, да су фанатици постали некад разумни људи.

    Е за такве ствари, за уништавање најљепше земље свијета су послужили хомосексуалци као Горан-Јутел Милић и Сенад Хаџифејзовић и политичари нпр. као Ејуп Ганић.

    Неки дан са у тв емисији рекао да су веће зло деведесетих били Милић и Ганић који су доведени годину-двије прије рата из Њујорка, него монструми и фанатици као Изетбеговић, Туђман и остали фашисти у сва три народа.

    Слиједи нам неминовни нестанак због сталних ратова,хемијског и бактериолошког намјерног уништавања територија, изазивања разорних непогода вјештачким путем, све то плус невјероватне климатске промјене саме по себи.

  30. https://zlj13051967.wordpress.com/2014/12/25/genocid-nad-srbima-u-srebrenici/

    GENOCID NAD SRBIMA U SREBRENICI

    Smrt dečaka Slobodana Stojanovića (11 ) u Srebrenici pokazala je koliko se mrzelo sve srpsko.On je pronađen sa šest izbijenih zuba gornje vilice i sa razrezanim trbuhom u obliku krsta, a ruke su mu do lakata bile odsečene.On se vratio u selo da uzme svog psa kojeg je zaboravio, kad su bežali od koljaća Nasera Orića.Najmlađa žrtva Orićevih zlotvora je Vladimir Gajić,koji je imao samo četiri godine, Novica Bogićević četrnaest,a među žrtvama su i stariji: Risto Popović 73 godine,Vladimir Stojanović od 78, a najstarija žrtva Mara Božić imala je 84 godine… Takozvana Međunarodna zajednica i UN su mirno posmatrali izvođenje genocida nad Srbima na predelu Srebrenice.Orić i njegove bande su operisale iz zaštićene zone pod kontrolom UN gde po dogovoru nije smelo biti naoružanih formacija.U Srebrenici su sve do pada grada u Mladićeve ruke, bile četiri do zuba naoružane brigade – 180, 181, 183 i 184. plus jedna u Žepi.Srbi su klani noževima i sekirama, zakivani za drveće, davljeni žicom,pečeni na ražnju,deca su ubijana pred očima svijih majki! Stvarni genocid u Srebrenici bio je brutalno masovno ubistvo, uz korišćenje sekira, noževa, bodeža, kovačkih čekića, gvozdenih šipki, bacača plamena,eksploziva i nabijanje na kolac – ostatak uspomene na otomansku okupaciju. UBIJANO JE SVE ODREDA!Od 1992. do 1995, dakle – pre masakra u Srebrenici, više od hiljadu srpskih civila pobijeno je na ZVERSKI način od strane Nasera Orića i njegovih koljača.Prve žrtve Orićevih jedinica bila je starica Kosana Zekić,koja je zaklana u svojoj kući,a u Blječevi je ubijen 75-godišnji starac Gojko Jovanović.Na dan 21. juna 1992. u rano jutro, zloglasna ekspedicija ulazi u selo Ratkoviće i nekoliko drugih zaselaka u okolini. Hordu predvodi Naser Orić, lično. Svi su u uniformama Armije BiH. Uz Nasera je i njegov zamenik Zulfo Tursunović. Ubijaju svakog koga uhvate. Pale kuće, pljačkaju imovinu. Prva žrtva u selu je starac Marjan Pavlović. Iza njega sledi još dvanaest seljana. Jedno za drugim padaju: Milutin Rakić, Borka Milanović, Vinka Maksimović, Radosav Đurić, Živan Prodanović, Stanimir Stanojević, Obren Bogićević, Radenko Stanojević, Zora Prodanović, Ranko Rankić, Vidoje Rankić, Dragomir Maksimović – trinaest, sve u svemu. Nekima su odsečene glave, drugi su spaljeni. Osladilo se Naseru i Zulfi, pa šest dana kasnije (27. juna 1992.) stižu u Ratkoviće, Brađevinu, Magdovce i Kaludur: šest ubijenih. Ljubiša Gajić spaljen na snopu sena; Stojanu Stevanoviću odsečen genitalni organ i stvaljen mu u usta. Sve kuće u selu i okolini spaljene – ukupno 36. U Gruičici (21. jul), Seonima, Stanovicama, Borovcu, Zavignju i Mlečovu, dokopavaju se samo Danice Jovanović i Vide Stevović – streljaju ih sa kratkog odstojanja, rafalnom vatrom.Prilikom napada na srpsko selo Kravica na Božić 7. januara 1993. godine, ubijeno je 75 Srba, a ubistva su nastavljena i kasnije.Telo Janka Savića , sveštenika iz Kravice , nađeno je bez ruku i nogu, sa izvađenim očima. Ubijen je i postavljen na zemlju, a ispred njega su postavljeni fildžani, kao da pije kafu.Kemal Mehmedović Kemo , bojovnik zlikovca Nasera ​​Orića , je više puta, posle masakra u Kravici pronosio odsečene srpske glave po Srebrenici .Anđelko Mlađenović je sahranjen bez glave.Orićevi krvnici nisu imali milosti ni prema djeci: hladnokrvno je ubijen šestogodišnji dečak Aleksandar Dimitrijević iz Skelana i njegov rođeni brat Radisav.Patolog Zoran Stanković koji je radio obdukcije ubijenih Srba seća se svirepo ubijene žene koja se prezivala Kovačević, nepokretne i stare više od 70 godina. Pronađena je sa mnoštvom uboda u telu i vratu.On navodi i primer žene koja se prezivala Ristić, sa velikom povredom od noža na vratu i odsečenim prstima.U knjizi jednog od osnivača SDA Ibrana Mustafića se detaljno opisuje kako je Orić mučio i zaklao sudiju Opštinskog suda u Srebrenici Slobodana Ilića.Dokumenti koje je srpska vojska zaplenila u toku rata vrve od Orićevih zlodela i nasilja, ali ne samo prema Srbima nego čak i prema muslimanima koji su se gnušali njegovih dela.U pisanim svedočanstvima muslimana iz Srebrenice navodi se niz primera Orićeve bestijalnosti prema sunarodnicima,od toga da je u zaštićenoj enklavi UN razvio švercerski biznis, do brojnih ubistava nepodobnih muslimana/sada Bošnjaka i silovanja bošnjačkih žena.U knjizi “Srebrenica: inventar ratnih zločina” Jan Vilijam Čoning i Nobert Bat beleže (na stranama 132. i 133): “Naser Orić i dvojica njegovih brigadnih komandanata Zulfo Tursunović i Hakija Meholjić, bili su za narod u enklavi ništa drugo nego gangsteri, koji su terorisali okolna srpska sela ali i (muslimanske) izbeglice u Srebrenici. Svi su ih videli kao najobičnije ratne profitere. Ovi gangsteri su suvereno čuvali svoje carstvo. Budući da izbeglice nisu imale predstavnike u lokalnoj vlasti, međunarodne organizacije za humanitarnu pomoć predložile su (druga polovina 1993.) da i izbeglice imaju njihove predstavnike prilikom dodele hrane u enklavi. Njihov predstavnik je nađen mrtav dan pošto je izabran da kontroliše raspodelu hrane. Ubijen je po direktnom naređenju Orića”…Dok su srebreničke izbeglice gladovale, Orić i njegove “gorile” su krvnički tukli gladne muslimane koji su pokušavali da dođu do humanitarne pomoći pristigle kamionima. Kundacima su im izbijali zube. Hamid Salihović, predratni šef policije u Srebrenici, nije imao sreće da preživi. Izrešetan je iz Orićeve zasede. U junu (1995.) glavni politički protivnik Orića, Ibran Mustafić nastradao je u oružanoj zasedi u gradu.Metak mu je prošao kroz bradu, ali ga nije usmrtio.Atentat je, takođe, preživeo i treći Orićev oponent u Srebrenici, Muhamed Efendić. Naser Orić bio je poznat i po tome što je odvodio devojke i žene iz Srebrenice po svom izboru i neke od njih silovao… „Znam za slučaj jedne lepe djevojke po imenu Zlata, iz Kamenice kod Zvornika, koju je Naser silovao“, navela je u svom svedočenju Šaha Čohadarević koje je dala vojnim istražnim organima Armije BiH u Tuzli 1995 godne,sa potpisom generala Jusufa Jašarevića.U ovom dokumentu,prema svedočenju Huse Salihovića i Fahrudina Alića, Orić je silovao izvesnu devojku Beharu, kćerku Rifata iz Boljevice. Monstrum Orić je snimao neke od svojih zločina, uključujući odrubljene srpske glave, i ove snimke je pokazao Džonu Pamfretu iz “Vašington posta” i Bilu Šileru iz “Toronto stara”. Šiler opisuje svoju posetu kući ovom zlikovcu: “U hladnoj, snežnoj noći, sedeo sam u njegovoj sobi i gledao video verziju onoga što bi se moglo nazvati “Najveći hitovi Nasera Orića”. Bilo je kuća u plamenu, leševa, odrubljenih glava, ljudi koji su bežali.Smeškao se sve vreme, diveći se svom delu”.Orićev zločini nad srpskim civilima spadali su u najgore zločine počinjene u bosanskom građanskom ratu.Orićevo obećanje da će Srebrenicu braniti do smrti, bilo je prazno.On je već u aprilu 1995, sa 12 svojih komandira helikopterom napustio Srebrenicu i ostavio muslimanske civile da im se Srbi osvete.Bivši službenik za civilna pitanja i politički savetnik Unprofora Dejvid Harland na suđenju Ratku Mladiću pred Haškim tribunalom izjavio je da je muslimanska vlada 1993. godine sprečila evakuaciju civila iz Srebrenice, koju je Unprofor predložio. Harland je rekao da u arhivama Unprofora postoji dokument koji pokazuje da je Unprofor u proleće 1993. godine predložio evakuaciju civila iz Srebrenice, koja je čak bila počela, ali da ju je vlada BiH zaustavila.Trebale im žrtve!Podsetimo i da je Osman Suljić, najviši gradski funkcioner, zvao je 9. jula Sarajevo preklinjući za pomoć,ali Alija Izetbegović nije odgovorio. Naser Orić je ključni simbol udruženog zločinačkog poduhvata koji Zapad ni danas nema interesa, ni hrabrosti, da prizna. Samo retki, ali brzo ućutkani, imali su kuraži da u atmosferi opšteg propagandnog terora izgovore reč istine. Jedna od tih istina – o sudbini Bratunca – zapisana je (1993) u knjizi Danijela Šefera „Rekvijem za Evropu“:…„ Na izlozima još neporušenih prodavnica, na drveću, na betonskim stubovima gledam stotine umrlica. Stoje tu kao neka vrsta smotre smrti mladih ljudi ubijenih na njihovim poljima i dvorištima. Nađeni su jednog zimskog jutra, većina njih bez kože koja im je guljena i paljena dok su još bili živi; ubijani su na skelama u Drini; leševi su im razbacani po okolnim livadama… Zaustavljam jednog policajca i pitam ga: Šta se ovo, zaboga, dogodilo? Kaže mi da gledam samo deo užasa, da ima još groznijih scena od ove“…Mnogi od ovih zločina spadaju u zločine protiv čovečnosti!U Srebreničkom kraju se zapravo desio GENOCID NAD SRBIMA, tj . sistematsko i plansko uništavanje jedne etničke zajednice računajući sve uzraste civila , od kolevke pa do onih najstarijih, što po definiciji – JESTE GENOCID, za razliku od u borbi likvidiranih Orićevih krvnika! UBICE SRPSKE DECE,ŽENA I STARACA OKO SREBRENICE,NE MOGU NIKAKO BITI ŽRTVE,NEGO SAMO ZLOČINCI! Da nije bilo zločina nad Srbima oko Srebrenice, danas ne bi bilo ni groblja u Potočarima…Odakle nekom pravo da sudi samo Srbima, a ovi koljači se slobodno kreću?Pitam se :Šta je to pravda uopšte? Postoji li ?I za koga? Međunarodni tribunal nije instrument pravde, već produžena ruka NATO-a, stvoren da služi njegovim ciljevima u ratovima na Balkanu, što je u brojnim prilikama i uradio. Glavna uloga mu je da u središte interesovanja stavi, satanizuje i osudi Srbe, koji su i bili meta NATO-a.Jedan od sudija u haškom tribunalu, Frederik Harhof, napisao je pismo u kome se obratio svojim kolegama rečima da “haški sud ne deli pravdu, već provodi političke odluke.U svom dramatičnom pismu danski sudija ističe da su haške sudije prisiljene da svesno puštaju ratne zločince na slobodu. Kao izvor takvih pritisaka Harhof je istakao predsednika sudiju Amerikanca Merona, koji je bio šef sudskog veća koje je oslobodilo Gotovinu i Markača.Pozivati se na međunarodno pravo je smešno, pošto ono ne postoji ,nego postoji samo pravo jačega. Da postoji međunarodno pravo, svedočenje ključnog svedoka Haškog tribunala za Srebrenicu, Dražena Erdemovića nikada ne bi bilo prihvaćeno.Ni međunarodno pravo, ni Povelja UN ne nude pravnu osnovu po kojoj bi se dobio mandat za uvođenje kaznenih tribunala.To znači da Haški tribunal nema zakonsku osnovu.Generalna skupština UN, koja ima ovu vrstu nadležnosti, nijednom nije odlučivala o osnivanju Tribunala,kojeg finasira Sorošova fondacija,Rokfeler i razne fondacije iz raznih islamskih zemalja,a ne UN.Kada je Džejmi Šej, tadašnji portparol NATO, 2000. godine upitan za mogučnost da se Alijansa nađe pred sudom on je, što je bilo veoma upečatljivo, odgovorio da su zemlje članice NATO formirale Haški sud, da su platile za njega i da su odgovorne za njegovo funkcionisanje i njegovu delatnost. Drugim rečima, Haški sud je igračka članica NATO-a.Ukoliko bi Tribunal stvarno delovao na osnovu pravde i prava, on bi pre svega morao da pozove na odgovornost lidere NATO pakta i ličnosti koje su odgovorne za genocidnu agresiju na SR Jugoslaviju izvršenu najgrubljim kršenjem Povelje UN i međunarodnih zakona……..http://pressrs.ba/sr/vesti/vesti_dana/story/33141/Alija+i+vrh+SDA+nare%C4%91ivali+i+zata%C5%A1kavali+zlo%C4%8Dine!
    brat

    “Najmanje između 500 i 1.000 Bošnjaka iz Srebrenice je ubijeno od strane svojih sunarodnika tokom proboja ka Tuzli, jula 1995. godine, zato što su postojali spiskovi onih koji “ni po koju cenu ne smeju živi da se dokopaju slobode”. O tim spiskovima “nepodobnih Bošnjaka” znalo je muslimansko rukovodstvo na čelu sa Alijom Izetbegovićem”…Ovo tvrdi jedan od osnivača SDA i dugogodišnji član Organizacionog odbora za obeležavanje događaja u Srebrenici Ibran Mustafić. On je istakao i da postoje velike manipulacije imenima žrtava u Srebrenici i smatra da se veoma teško može utvrditi tačan broj ubijenih i nestalih u tom gradu.Srebrenica je odavno predmet manipulacija, a mnogi iz Izetbegovićevog okruženja su još od leta 1992. godine krenuli u sprovođenje projekta po kome je jedino bitno da se prikaže što više bošnjačkih žrtava”, naglasio je Mustafić.Vrh takozvane Armije BiH, na čelu sa komandantom Rasimom Delićem, bio je upoznat sa likvidacijama muslimana koje su u Srebrenici počinili Naser Orić i njegovi ljudi.To dokazuje dokument pod oznakom “strogo poverljivo”, u kojem načelnik Uprave službe vojne bezbednosti tzv. Armije BiH Jusuf Jašarević obaveštava tadašnjeg komandanta te vojske Rasima Delića o uzrocima pada Srebrenice i Žepe u leto 1995. godine.Ovaj izveštaj praktično potvrđuje sve navode jednog od osnivača Stranke demoratske akcije Ibrana Mustafića, koji je posvedočio o brutalnim likvidacijama muslimana koje su izvršili Orić i, kako je rekao, “njegovi izrodi”.Poseban deo izveštaja posvećen je delovanju Nasera Orića. Za njega se navodi da je bio okružen uglavnom kriminogenim ličnostima kao što su Ejub Golić, komandant jednog bataljona, Ibrahim Mandžić zvani Mrki, Husein Aljukić zvani Behaija, izvesni Ćelo, koji je bio njegov pratilac i mnogi drugi.Naser Orić u svojoj knjizi ” Srebrenica svedoči i optužuje ” ( 1994) navodi imena 1.333 muškaraca iz enklave koji su poginuli u borbenim dejstvima pre pada Srebrenice u julu 1995 , kada su muslimanske snage napadale srpska sela u široj okolini,..i oni se vode da su ih Srbi streljali!Bivši ratni komandant policijskih snaga i član Ratnog predsedništva u Srebrenici Hakija Meholjić izjavio je da mu je lično Alija Izetbegović nudio novac kako ne bi javno govorio o ponudi Bila Klintona da NATO vojno interveniše protiv Srba nakon što srpski vojnici uđu u Srebrenicu i ubiju 5.000 muslimana.On je ponovo optužio muslimanski vojni i politički vrh da je prodao Srebrenicu i kao potvrdu ispričao sadržaj razgovora koji je vodio sa Ibrahimom Tepićem, Srebreničaninom koji je za vreme rata bio dekan Filozofskog fakulteta u Sarajevu i član Glavnog štaba tzv. Armije BiH….”Nasamo smo pričali. U jednom trenutku Tepić je zaplakao, udario šakom u staklo i rekao: Hakija, Srebrenica je prodata! Uskoro nakon pada Srebrenice Ibrahim je umro ovde u Sarajevu” – naveo je Meholjić… http://www.novosti.rs/vesti/naslovna/aktuelno.292.html:420759-Mustafic-Izetbegovic-i-Oric-ubili-1000-Bosnjaka
    VIDEO:Svedočenja dve petnaestogodišnje muslimanske devojčice(Vahida Dedić i Šerifa Selimović), koje su iz Srebrenice pobegle na srpsku stranu u Bratunac gde su potražile spas, jer su ih silovali zlotvori Nasera Orića u Srebrenici… https://www.youtube.com/watch?v=Zi9HqbzVzgo

    FOTO : U Skelanima , na spomeniku od crnog mermera uklesana su imena gotovo cele porodice Ristić – Novak ( 42 ) , Ivanka ( 43 ) , Mitra ( 18 ) i Mićo ( 15 ) : Milica Dimitrijević pored spomenika srpske žrtvama….Kristofer Džejms, analitičar britanskog „Morning stara“, u tekstu „Genocid ili propaganda“, 11. jula 2005. piše: „Snage zloglasnog muslimanskog komandanta Nasera Orića izazvale su masovno krvoproliće iz svog uporišta u Srebrenici, masakrirajući najmanje 1.300 srpskih civila i ranjavajući još nekoliko hiljada…“.Ugledni Holandski Institut za ratna istraživanja ( NIOD ) 2002. godine podneo je holandskom parlamentu iscrpan izveštaj o Srebrenici gde se , između ostalog , nalazi i sledeća konstatacija : ” Muslimanski borci iz Srebrenice napali su ukupno 79 srpska mesta na područjima Srebrenice i Bratunca.Mnogi od tih napada po svojoj prirodi bili su krvavi. Na primer , žrtvama su prerezani grkljani, bili su napadani vilama ili zapaljivani. Procenjuje se da je u ovim napadima pobijeno ili usmrćeno između 1.000 i 1.200 Srba, dok je njih oko 3.000 ranjeno ” .General Filip Morijon, vojni komandant UN u BiH 1992. i 1993, izneo je svoje ubeđenje da je napad na Srebrenicu bio “direktna reakcija” na masakre Srba od strana Nasera Orića i njegovih snaga.Monstrum Naser Orić nije mogao biti osuđen od Haškog tribunala, jer bi javnom mnjenju u svetu bilo jasno da je zločin nad muslimanima,a sada Bošnjacima, u julu 1995. godine predstavljao osvetu zbog prethodnih zlodela Orićevih snaga nad srpskim civilima.….Genocid nad SRPSKIM civilima u Srebrenici…Najmlađa žrtva, Vladimir Gajić, imao je samo četiri godine, a Novica Bogićević četrnaest, dok su među žrtvama i Vladimir Stojanović od 78, Risto Popović 73, a najstarija žrtva Mara Božić je imala 84 godine.Niko nije odgovarao za ova zlodela,jer imaju zaštitu međunarodne zajednice,tribunala u Hagu…. http://pressrs.ba/info/vesti/oricevi-izrodi-ubili-1000-bosnjaka-sa-spiska-u-potocarima-20-02-2013

    https://facebookreportermonitor.files.wordpress.com/2013/01/masakrirani-srbi-slike-3.jpg?w=640 https://facebookreportermonitor.files.wordpress.com/2013/01/masakrirani-srbi-slike-20.jpg?w=640Na suđenju Radovanu Karadžiću u Haškom tribunalu, pojavio se svedok-insajder od kojeg su se mogli čuti neki novi ili manje poznati detalji o ratnim zločinima na širem području Srebrenice.Muslimanski vojnik KW-12, svedočio je i priznao da su “pripadnici njegove 16. muslimanske istočne brigade” ubili u okolini Zvornika petoricu srpskih civila, a zatim i muslimanske izbeglice, dve žene i tri muškarca, koji su to videli”. Tvrdio je, takođe, i da je, u maju 1992. godine bio prisutan “kada su u okolini Bratunca dvojici Srba odsečene glave, dok je jedan policajac na ražnju ispečen”.Pojedinci iz udruženja bošnjačkih žrtava u Srebrenici, a i sam Naser Orić, optužili su ga da laže, jer su ga “Srbi kupili”, mada je recimo, u haškoj sudnici pokazana i zajednička fotografija Orića sa svedokom i drugim muslimanskim vojnicima nakon masakra Srba u selu Kravica na Božić 1993. godine. Pod nikada razjašnjenim okolnostima, Karla del Ponte odustala je od najavljenog svedočenja Ibrana Mustafića, koji je teško teretio Orića za ratne zločine ne samo nad Srbima već i nad svojim sunarodnicima na području Srebrenice…Bivši vojnik Armije BiH Samir Avdić tužilaštvu u Bijeljini detaljno je ispričao kako je Naser Orić klao srpske civile i zverski mučio zarobljene vojnike.Avdić je tužiocu ispričao da je prilikom napada na selo Zalozje zarobljeno osam Srba, od kojih je Orić jednog zaklao prethodno mu izvadivši oči nožem.”Evo, videli ste šta je sa njim urađeno. Ovako treba da prođe svaki Srbin”, rekao je tada Orić, naveo je svedok.Avdić, koji je inače i sam bio osuđen zbog ubistva četiri Srbina u blizini Srebrenice, otkrio je da je Orić trudnici u Lozničkoj Rijeci hteo da otme zlatnu narukvicu, ali kako nikako nije uspela odmah da je skine, odsekao joj je ruku, a zatim je zverski iskasapio i ostavio da umre.U takvom stanju je ostala, a da niko nije pucao u nju da bi joj skratio muke”, kaže Avdić.„Svaki događaj koji sam opisao na 102 strane svog ratnog dnevnika sam vidio svojim očima jer sam lično učestvovao u napadima na pomenuta sela“ ,stoji u svedočenju koje svojim potpisom overio Samir Avdić…https://facebookreportermonitor.files.wordpress.com/2013/01/masakrirani-srbi-slike.jpg?w=640Milici Dimitrijević su 16.januara 1993. godine u napadu na Skelane srebrenički muslimani, pod komandom zlotvora Nasera Orića, ubijena deca – Aleksandar (4) i Radiša (11). Trećeg, i najstarijeg sina Slavišu, lekari su uspeli da spasu.O zverstvima Orićevih vojnika pričala je i Milunka Nikolić iz sela Skelani.“Bila sam u policijskoj stanici i tražila decu kada je Milica Dimitrijević unela mrtvog sina Aleksandra. Imao je samo pet godina. Glava mu je bila razneta, mozak je curio po njenim rukama. Njega je ostavila i vratila se po sina Radisava (10), koji je bio teško ranjen. Prebačen je na VMA u Beograd, ali mu pomoći nije bilo. Umro je“, priča Milunka Nikolić, očevidac ovog strašnog događaja….

    https://facebookreportermonitor.files.wordpress.com/2013/01/masakrirani-srbi-slike-11.jpg?w=640

    Među onima koji su osetili zlodela Nasera Orića, ratnog komandanta BiH, nalazi se i Cvetko Ristić iz sela Kušići.Na kućnom pragu vojnici koje je predvodio Orić ubili su mu majku Ivanku, oca Novaka, sestru Ivanku (19) i brata Miću (16). On je tad imao samo 14 godina….https://facebookreportermonitor.files.wordpress.com/2013/01/masakrirani-srbi-slike-39.jpg?w=640https://facebookreportermonitor.files.wordpress.com/2013/01/masakrirani-srbi-slike-4.jpg?w=640&h=443U knjizi bivšeg poslanika Stranke demokratske akcije i predsednika Izvršnog odbora Srebrenice Ibrahima Mustafića („Planirani haos”):„ Kemo sa Pala nosio je po Srebrenici neku odsečenu glavu i plašio ljude.Zulfo (Tursunović) je niz grudi sastavio nožem bolničarku Radu, pri tom je pitajući gde joj je radio-stanica, više nisam imao hrabrosti da to gledam”.U knjizi je opisano i ubistvo Slobodana Zekića i njegove nepokretne majke Zagorke, koje je ubio Emir Halilović i to tako što im je kundakom pištolja smrskao glave.Za ubistvo teško obolelog Krste Dimitrovskog i njegove supruge Velinke, prema saznanjima autora „Planiranog haosa”, odgovoran je Ejub Golić, komandant Samostalnog brdskog bataljona iz sela Glogova…itd…https://facebookreportermonitor.files.wordpress.com/2013/01/masakrirani-srbi-slike-40.jpg?w=640https://facebookreportermonitor.files.wordpress.com/2013/01/masakrirani-srbi-slike-31.jpg?w=640https://facebookreportermonitor.files.wordpress.com/2013/01/masakrirani-srbi-slike-29.jpg?w=640 https://serbianfbreporter.files.wordpress.com/2012/09/danka252520sekulovic252520-2525204252520years252520of252520age-0255b1255d.jpg?w=640 SRPSKA deca,PREDRAG I DANKA SEKULOVIĆ, ubijeni u selu Bakić, istočna Bosna 13.09. 1992.g. od strane muslimanskih snaga,on je imao 7 godina,a ona 4 godine! https://facebookreportermonitor.files.wordpress.com/2013/01/masakrirani-srbi-slike-7.jpg?w=640

    Pre Drugog svetskog rata, Srbi su činili 50. 6% a muslimani 49. 4% od ukupne populacije, ili 36. 000 na području Srebrenice. Međutim, zbog ustaških zločina nad Srbima na ovom području i malog prirasta nakon rata (zbog počinjenog genocida nad Srbima) procenat Srba u odnosu na ukupnu populaciju od 80. 000 stanovnika, opao je na 35. 6%, dok se procenat muslimana uvećao na čak 61. 9% u 1991. godini, na osnovu popisa stanovništva koji je sproveden u toj godini.Podsetimo se da je u toku 2. svetskog rata ” SS Handžar divizija ” kontrolisala područje Srebrenice. https://facebookreportermonitor.files.wordpress.com/2013/01/dsc02958.jpg?w=792&h=594

    Gde su famozni satelitski snimci Sjedinjenih Američkih Država koji pokazuju stravične srpske zločine, a na koje se pozivala Medlin Olbrajt? Zašto je stavljen embargo službene tajne na te navodne satelitske snimke sledećih 30 do 50 godina, od strane američke, britanske i francuske države? Zašto ih ne pokažu javnosti?…Egzekucija nekoliko stotina ratnih zarobljenika (MONSTRUMA,a ne žrtava,… ubijali su žene,djecu i starce) u Srebrenici je pretvoren u simbol koji je nadvisio i Holokaust.Amerikanac Filip Korvin,najviši civilni zvaničnik UN u BiH u vreme sukoba, kaže da broj muslimana ubijenih u poslednjoj bici za Srebrenicu meri se stotinama a ne hiljadama….”Štaviše, broj ubijenih muslimana verovatno nije veći od broja Srba koje je u Srebrenici i njenoj okolini u prethodnim godinama ubio Naser Orić sa svojim predatorskim bandama”,rekao je Korvin.Kanadski general Lewis MacKenzie, komandant UNPROFOR-a je u svom izvještaju naveo da u Srebrenici nisu stradali civili i da genocid nije počinjen u Srebrenici nad muslimanima.Kada se vrši genocid, onda se neselektivno ubijaju svi pripadnici neke zajednice, a ne ostavljaju se u životu reproduktivno sposobne osobe (žene i djeca). U nalazu haških istražitelja lepo stoji da je oko jedne trećine otkopanih iz masovnih grobnica stradalo od minobacačkih ili topovskih projektila. Ni topovima ni minobacačima ne vrše se streljanja.Broj prikazan na spomen-ploči Memorijalnog centra u Potočarima je „8.372…“ , međutim taj broj ne predstavlja broj utvrđenih žrtava, već broj „nestalih“.Broj dosad sahranjenih u Potočarima iznosi 3.749. Da li ovo, pak, predstavlja broj dosad utvrđenih žrtava? Ne. To je samo broj dosadsahranjenih za koje se tvrdi da su „žrtve genocida“.Ljudi koji su sahranjeni u memorijalnom centru su: 1) poginuli tokom rata, 2) poginuli tokom operacija zauzimanja, 3) poginuli tokom izvlačenja jedinica ka Tuzli, 4) streljani zarobljenici kao odmazda za zločine nad Srbima, 5) pobijeni od strane mreže ‘Pauk’ (francuski legionari) 6) pobijeni od strane Nasera Orića(ubio između 500 i 1.000 muslimana!). Tamo su pokopani ljudi iz najmanje 15 opština! Mirsad Tokača, predsednik Istraživačko-dokumentacionog centra iz Sarajeva, izneo je dosad nedemantovanu tvrdnju da se na spiskovima „žrtava“ nalazi „500 živih Srebreničana“, dok je dodatnih 70 lica na tim spiskovima stradalo na drugim mestima i u drugo vreme.Po proceni načelnika Generalštaba armije BiH Envera Hadžihasanovića na suđenju generalu Krstiću (6. april 2001, Transkript s. 9532) u povlačenju mešovite kolone 28. Divizije iz Srebrenice za Tuzlu samo vojnika i oficira ABiH poginulo je 2.628. U izveštaju Unprofora od 17. jula 1995. godine ukupni gubici kolone se procenjuju na oko 3.000. Implicitno mešanje mnogo većeg broja poginulih u legitimnim borbenim dejstvima sa upadljivo manjim brojem pogubljenih zarobljenika, koji nesumnjivo jesu žrtve ratnog zločina, jedan je od trikova kojim se pristalice zvanične priče služe da naduvaju cifru „žrtava genocida,“ mada su i tako posle toliko godina vrlo daleko od „magičnog broja“ od 8.000 koji im je potreban.Dan danas se prenose mrtvi iz cele BiH u Potočare, kako bi se namirila izmišljena brojka od „8.372…“ i sve okvalifikovalo kao ‘genocid’. Zagovarači genocida ovde računaju na neznanje većine ljudi o upotrebi i dometima DNK analize u kriminalističkoj praksi. DNK služi jedino da identifikuje posmrtne ostatke ili da omogući reasocijaciju delova tela iste osobe. DNK tehnologija je neupotrebljiva za određivanje uzroka i vremena smrti, što su ključne kategorije u kriminalističkoj istrazi ovakve vrste.Bilo je normalno očekivati da će ulaskom srbskih snaga u Srebrenicu lokalni Srbi vršiti osvetu nad onima koji su pobili njihovu rodbinu.Kada su ljudi uhvatili one koji su poklali njihovu rodbinu nisu mislili ni na kakve zakone i uredbe. Znali su da ako ih puste da neće nikada biti suđeni ni pozivani na odgovornost. Uzeli su pravdu u svoje ruke i to je na kraju krajeva zadovoljenje pravde.Žepa se iz cele ove iskonstruisane Srebreničke priče na volšeban način izgubila jer je tamo zarobljeno 1.500 vojnika sa bogatim arsenalom oružja. Svi su oni bezbedno prebačeni preko Drine u Srbiju, kasnije u BiH, a da nikome ni dlaka sa glave nije falila. Pre nego što su vraćeni u BiH te zarobljene vojnike su u Srbiji obišle brojne inostrane „humanitarne ekspedicije“među kojima i gospođa Ogata, kako bi se uverile u korektan tretman prema zarobljenicima. Zato se Žepa nigde i ne spominje jer može biti jak dokaz kako se SRPSKA vojska ponašala u tom sukobu.Treba napomenuti da je operacija Srebrenica i Žepa izvođena istovremeno pod komandom istih tih komandanata koji su u Srebrenici navodno napravili masakr, a valjda su im ovi muslimani iz Žepe bili simpatičniji pa su ih prebacili u Srbiju ne ubivši ni jednoga.Srpska vojska dostojanstveno prošla kroz sela u kojima su živeli roditelji, deca, supruge onih koji su pregazili srpska sela i pobili toliki srpski narod. Nisu se svetili.Prilikom prolaska kroz Bratunac i srpska sela ni na jednom autobusu kojim su putovali srebrenićki civili nije razbijena šoferšajba ili prozor, iako su meštani znali, pa i prepoznali svoje dojućerašnje komšije, koje su im opljačkali i popalili kuće prethodnih godina. Prepoznali su majke, sestre, decu i supruge ubica svojih najbližih. I nisu se svetili.Muslimanski muškarci su odvojeni, a starci, žene i djeca su prebacivani u pravcu Tuzle na bezbedno.General Ratko Mladić rekao je tokom saslušanja pred istražnim sudijom u Beogradu da nije odgovoran za Srebrenicu, nego „paravojska, parapolicija i parapolitika.„To nije moje djelo, ja sam pošteno dao da idu autobusima. Da idu kao ljudi, ne sa taljigama i traktorima kao Krajišnici“, ispričao je Mladić.Medijska mašinerija koja je projektovala sliku o Srebrenici koju danas poznajemo, po kojoj su nemilosrdni i nečovečni Srbi tobože izvršili „najveći genocid posle Drugog svetskog rata“ nad nedužnim muslimanskim civilima, nad muslimanskim ženama i decom u Srebrenici, pravi je primer jednostrane i iskrivljene „istine“, odnosno ogoljene laži.Pozivati se na međunarodno pravo je smešno, pošto ono ne postoji ,nego postoji samo pravo jačega. Da postoji međunarodno pravo, svedočenje ključnog svedoka Haškog tribunala za Srebrenicu, Dražena Erdemovića nikada ne bi bilo prihvaćeno….Reč “GENOCID” predstavlja, u doslovnom prevodu, istrebljenje naroda,a toga u Srebrenici nije bilo.POŠTO DEJSTVA VOJSKE REPUBLIKE SRPSKE NISU NI U JEDNOM TRENUTKU BILA USMERENA PREMA CIVILIMA, ŽENAMA I DECI U SREBRENICI , ONDA SE NE MOŽE GOVORITI O GENOCIDU NAD MUSLIMANIMA U SREBRENICI.Pripisivati vojsci RS genocid, da nije tragično bilo bi zaista smešno, jer nema nikakve evidencije da se tako nešto događalo u Srebrenici, čak i da je cifra od 8000 istinita!…Izmišljeni genocid u Srebrenici bio je najveći trijumf pranja mozgova u pogledu ratova protiv Srba….

    Naredba Radovana Karadžića,da se svi oni koji su učestvovali u borbama protiv srpske vojske tretiraju kao ratni zarobljenici i da se sa njima postupa u duhu zakona i međunarodnih konvencija,a ostalima omogućiti slobodan izbor mesta življenja i preseljenja! Mnogo je laži i veoma malo istine vezane za Srebrenicu. U dokumentu, koji objavljujem gore, predsednik SO Srebrenica, Salihović Fahrudin, obaveštava svoje vlasti u Sarajevu i Tuzli o broju stanovnika u Srebrenici. On iznosi da u tom istočno-bosanskom gradu (danas Republika Srpska) živi nešto više od 37 hiljada stanovnika. Međutim, on takođe napominje da ovaj dokument ne bi trebalo da bude prezentovan međunarodnim organizacijama jer su one obaveštene da u toj enklavi živi oko 45 hiljada stanovnika.Ovaj dokument je prezentovan i u Hagu, na suđenju Radivoju Miletiću, i on dokazuje da su srebreničke vlasti izmislile oko 8 hiljada stanovnika Srebrenice, koji nikada nisu postojali … Po mišljenju generala Delića, glavni razlog za pad Srebrenice bili su unutrašnji sukobi:
    -nelojalna borba za vlast i podele po tom osnovu
    -Loš odnos MUP-a i AR BIH -ubistva neistomišljenika ili političkih suparnika
    -ratni profiterstvo kriminal
    -Loša organizacija odbrambenih snaga i međusobna borba za čelnu funkciju (izveštaj naslovljen “Pad Srebrenice” -Datum: 28. jul 1995. godine, strana. 01.854.596). UN je u Tuzli 4. avgusta 1995. godine registrovao 35.632 izbeglica iz Srebrenice. Znači posle pada Srebrenice je na muslimanskoj strani, u najgorem slučaju, moglo stradati oko 1623 lica. Tom broju se može još dodati i jedan određeni broj vojnika stradalih u Žepi, koji su se pridružili Armiji BiH iz Srebrenice u proboju.U svakom slučaju, broj stradalih osoba na muslimanskoj strani može biti samo oko 2000. Operacija Srebrenica je vođena i planirana u obliku potkovice, namerno ostavljajući otvoren prostor da se muslimanska vojska i civili mogu povući prema Tuzli. To je rastojanje od oko 36 km i teren koji može prepešaćiti svaki čovek sa prosečnom kondicijom. Takav način izvođenja operacije je sproveden da bi bilo što manje žrtava u borbenim dejstvima, jer su muslimani na tom prostoru imali ozbiljne vojne snage. Ako bi ih hermetički zatvorili došlo bi do žestokih borbi u kojima bi i vojska RS imala ozbiljnije gubitke, pa se stoga pribeglo planu potkovica.Sukobi kod Nove Kasabe u Konjević Polju su nastali zbog muslimanske blokade magistralnog puta Beograd “Zvornik-Vlasenici” Han Pesak ” Sarajevo, odnosno Pale …. Clinton bows FOTO:Bil Klinton se klanja Al Kaida teroristi u Srebrenici,koja je bila centar terorističke aktivnosti – djihada, 28. muslimanske divizije pod komandom monstruma Nasera Orića, uz učešće mudžahedina (za što postoje dokumenta i video snimci). Podsetimo se da je ambasada BiH u Beču 1993. godine izdala pasoš Republike Bosne i Hercegovine Osami bin Ladenu!O tome je pisalo glasilo bosanskih muslimana “Dani”. Bin Laden je viđen u dva navrata u kancelariji bosanskog predsednika Alije Izetbegovića….. http://www.balkanpeace.org/index.php?index=/content/analysis/a09.incl

  31. http://www.standard.rs/istorija/35132-%D1%81%D1%80%D0%B5%D0%B1%D1%80%D0%B5%D0%BD%D0%B8%D1%86%D0%B0,-%D1%87%D0%B8%D1%9A%D0%B5%D0%BD%D0%B8%D1%86%D0%B5

    СРЕБРЕНИЦА, ЧИЊЕНИЦЕ

    11. јул 2016.

    СТЕФАН КАРГАНОВИЋ / АЛЕКСАНДАР ПАВИЋ

    Шта је досад непобитно утврђено, а шта није. Сребреница: чињенице, претпоставке, непознанице

    1. Према правоснажним пресудама Међународног кривичног трибунала за бившу Југославију (МКТЈ), тзв. Хашког трибунала, колико је тачно људи страдало у Сребреници у јулу 1995?
    На каменој плочи у Меморијалном центру у Поточарима уклесан је број од 8.372 жртве.

    По Босанском атласу злочина Истраживачко-документационог центра у Сарајеву, у Сребреници и око ње у јулу 1995. убијено 6.886, с тим да се у посебној табели наводи цифра од 4.256 убијених и 2.673 несталих босанских муслимана (одмах се види да се збир наводно убијених и несталих не слаже са укупним бројем од 6.886).

    У предмету Крстић (МКТЈ): „…7.000 до 8.000 људи“ (Првостепена пресуда, пар. 487).

    У предмету Поповић (МКТЈ): „…расправно Веће је пресудило да је од 12. јула па до краја јула било погубљено неколико хиљада мушкараца босанских муслимана“ (Првостепена пресуда, пар. 793). Веће даље каже да је „утврђено да је најмање 5.336 идентификованих појединаца убијено после пада Сребренице, с тим што би се цифра могла попети и до 7.826“ (Првостепена пресуда, фуснота 2862).

    У предмету Толимир (МКТЈ): „4.970 жртава“ (Другостепена пресуда, пар. 426).

    При навођењу ових различитих бројки, систематски се прећуткује чињеница да оне укључују и жртве ратних дејстава око Сребренице, као и жртве које су умрле на други начин – а те жртве, колико год трагичне биле, најчешће представљају легитимни војни циљ.

    Закључак: ни МКТЈ нити било која друга институција, до дан-данас, после 20 година, није прецизно утврдио број погубљених заробљеника. Уз то, непрекидно се мешају жртве погубљења, борби и нестала лица. Нема доказа на основу којих је утврђен број стрељаних заробљеника, а само то је злочин.

    2. Да ли је ико од осуђених у МКТЈ, осуђен као непосредни починилац/учесник убистава у и око Сребренице у јулу 1995?
    Једини који је пред МКТЈ осуђен као непосредни починилац злочина у Сребреници је Хрват из Тузле, Дражен Ердемовић (на слици испод), сведок-сарадник МКТЈ, осуђен 1998. г. за учешће у „убиству стотина цивила мушкараца босанских муслимана“ у Брањеву, за шта је осуђен (Пресуда, пар. 23) на пет година затвора (и то за наводно учешће у стрељању више стотина људи, на основу сопственог признања, чији је садржај више пута мењао), после нагодбе са Тужилаштвом МКТЈ. Кључна тачка договора са Тужилаштвом била је услов да мора сведочити против српских оптуженика кад год буде био позван. Ердемовић сада живи у неидентификованој западној земљи, са промењеним идентитетом.

    DrazenErdemovic240311Ердемовић је, по сопственом признању, ратовао за све три стране у сукобу у БиХ: муслиманску (АБиХ), хрватску (ХВО), српску (ВРС). Оно што изазива додатну сумњу у Ердемовићев кредибилитет је да га је 27. јуна 1996, на основу психијатријског налаза, МКТЈ прогласио неспособним за даље саслушање. Међутим, већ 5. јула 1996. Ердемовић, још увек у статусу оптуженог, наступа као сведок оптужбе у поступку против Караџића и Младића, и на основу његовог исказа је заснована међународна потерница против ове двојице.

    Ердемовић је ухапшен од стране југословенских власти и изручен МКТЈ 1996. године.

    Ердемовићева вишеструко контрадикторна сведочења су детаљно обрађена и анализирана у књизи Крунски сведок бугарског новинара и дописника Deutche Welle из Хашког трибунала Жерминала Чивикова.

    Кључна ствар која дискредитује Ердемовића је да је на месту на којем је, према сопственом сведочењу, учествовао у погубљењу „око 1.200 заробљеника“, форензички тим Тужилаштва МКТЈ открио укупно 127 остатака потенцијалних жртава, од којих 70 са повезима, што би указивало на смрт стрељањем. То, међутим, није спречило МКТЈ да настави да га користи као „кључног сведока“.

    Исто тако, Ердемовић није могао пред МКТЈ да потврди ни тачан датум „масакра“ ком је, наводно, учествовао, већ га је у сведочењима мењао – са 20. на 16. јули 1995.

    Ердемовић је такође износио и контрадикторна сведочења о чину који је имао у то време, тврдећи час да је био водник, час да је био ражалован.

    Такође, Ердемовић никада „није могао да се сети“ ко је уопште издао наредбе за погубљења у којима је наводно учествовао. То је био „неки потпуковник“, који до-дан данас није идентификован.

    Ердемовићеви саучесници:
    Неки, али не и сви Ердемовићеви именовани саучесници су касније осуђени, али не пред МКТЈ, већ пред Судом Босне и Херцеговине (БиХ) за ратне злочине 2012. године.

    Франц Кос, Станко Којић, Властимир Голијанин и Зоран Гороња осуђени су на разне временске казне за погубљења на фарми Брањево. Занимљиво је, и индикативно, да ови људи нису испитивани пред МКТЈ, вероватно због опасности да се њихова сведочења не би међусобно слагала – а и да би компромитовала сведочење „крунског сведока“, Ердемовића. Ово је исто као када би неки суд, у процесу против групе људи који су некога убили, дао налог за хапшење и испитивање само једног од њих, док би остале саучеснике потпуно игнорисао.

    Ердемовић и његови саучесници били су припадници тзв. 10. диверзантског одреда, вишенационалне јединице у којој су били Срби, Хрвати, муслимани и Словенци. За ову јединицу никад није прецизно установљен њен положај у командном ланцу Војске Републике Српске. Неки од њених припадника су се касније борили у Африци, као плаћеници западних војски. По Ердемовићевим контрадикторним сведочењима, припадници јединице су добили новац, или злато, за погубљења – што свакако није понашање које се може ускладити са правилима која владају унутар регуларне војске.

    3. За шта се терете остали који су пред МКТЈ осуђени за злочине или „геноцид“ у Сребреници?
    Драган Обреновић (2003), по нагодби са Тужилаштвом за прогон муслиманског становништва Сребренице, осуђен на 17. година.

    Видоје Благојевић (2005), за саучесништво у убиству, прогон и нечовечно понашање, осуђен на 15 година.

    Драган Јокић (2005), за саучесништво у истребљењу и злочине против човечности, осуђен на 9 година.

    Вујадин Поповић (2010), за геноцид и злочине против човечности, осуђен на доживотну робију.

    LjubisaBeara031213Љубиша Беара (2010) (на слици изнад), за геноцид и злочине против човечности, осуђен на доживотну робију.

    Драго Николић (2010), за саучествовање у геноциду и злочине против човечности, осуђен на 35 година.

    Радивоје Милетић (2010), за злочине против човечности и кршење закона рата, осуђен на 18 година.

    Винко Пандуревић (2010), за злочине против човечности и кршење закона рата, осуђен на 13 година.

    Љубиша Боровчанин (2010), за злочине против човечности и кршење закона рата, осуђен на 17 година.

    Ниједно од ових лица није оптужено нити осуђено за непосредно убијање ратних заробљеника него по линији командне одговорности.

    4. Да ли се досад, после 19 година судских поступака пред МКТЈ, утврдило ко је издао наређења за погубљења заробљеника?
    Не. У издвојеном мишљењу у Другостепеној пресуди у предмету Толимир из априла 2015. г. члан жалбеног Већа, судија Жан-Клод Антонети је изјавио ако би га родбина жртава питала ко је наредио погубљења и зашто, он на то питање не би знао како да одговори (Другостепена пресуда, с. 400). Ниједан од осталих судија МКТЈ га није демантовао.

    А постоји и сведочење које се никако не сме изгубити из вида када се говори о инспираторима догађаја:

    Хакија Мехољић, члан Ратног председништва Сребренице, је у многим медијима, као и у норвешком филму Сребреница: издани град, цитирао речи Алије Изетбеговића са састанка у Сарајеву из 1993. када је Изетбеговић пред више сведока рекао „да му Клинтон нуди да четници уђу у Сребреницу и изврше покољ пет хиљада Муслимана, после чега ће НАТО бомбардовати српске положаје у Босни“.

    5. Колико је досад тела сахрањено у Меморијалном центру у Поточарима, код Сребренице?
    У Меморијалном центру у Поточарима jе до 2015. укопано око 6.300 „имена“ (на споменику је уклесано укупно 8.372 имена). Процедура укопа је у потпуности под контролом Института за нестала лица БиХ са седиштем у Сарајеву и муслиманских верских власти које, под изговором верских прописа, не дозвољавају никоме са стране да има увид у садржај посмртних ковчега (табута), нити да изврши независни увид у укопани биолошки материјал.

    Ево нпр. како Хаша Омеровић, које је у јулу 1995. изгубила мужа, оца и брата, али је одбила да јој муж буде сахрањен у Меморијалном центру у Поточарима, описује манипулације везане за ово место:

    „Има још породица које јавно неће да говоре, а тихо су, о свом трошку, сахраниле своје најмилије на другим местима, ван Поточара. Такође, има људи који су сахрањени у Поточарима, а нису страдали 1995. године, који су били неки борци и неки команданти. Они су, дакле, сахрањени у Поточарима и направљени су им исти нишани к’о и оним људима који су страдали у јулу ‘95. Има ту и страдалих у међусобним и свакаквим другим сукобима. Ту је био најпрљавији рат, и тај рат су водили мафијаши, а нису га нормални људи водили“.

    А један од оснивача СДА и дугогодишњи члан Организационог одбора за обележавање догађаја у Сребреници Ибран Мустафић (на слици испод), каже:

    ibranmustafic11„Сребреница је одавно предмет манипулација, а главни манипулатор је (председник Комисије за тражење несталих Федерације БиХ) Амор Машовић који је планирао да на жртвама Сребренице живи наредних 500 година. Међутим, ту су и многи други из Изетбеговићевог окружења који су још од лета 1992. године кренули у спровођење пројекта по коме је једино битно да се прикаже што више бошњачких жртава”.

    6. Да ли је за сва тела непобитно утврђено да су „жртве Сребренице“?
    Не, мимо форензичког особља Тужилаштва МКТЈ и ICMP (Међународна комисија за нестала лица) у Тузли и под контролом америчке владе, нико нема приступ посмртним остацима нити увид у њихово стање.

    Званични прикази демографског стања и пресуде МКТЈ уопште не помињу број лица која су погинула за време пробоја 28. дивизије Армије БиХ према Тузли средином јула 1995, а која се у извештајима Уједињених нација (УН) и другим компетентним изворима процењују у просеку на око 3.000.

    Мирсад Токача из Сарајевског Информативно-документационог центра (ИДЦ) је 2010. изјавио да је пронађено „око 500 живих Сребреничана“ који се воде као нестали, као и „70 особа које су сахрањене у Меморијалном центру Поточари, а који нису страдали у Сребреници“.

    Ибран Мустафић, функционер цивилне управе у сребреничкој енклави, рекао је да је до 1.000 особа страдало у међусобним сукобима муслимана током повлачења из Сребренице.

    Насер Орић (на слици испод) у својој књизи Сребреница сведочи и оптужује (1994), стр. 190–244, наводи имена 1.333 мушкараца из енклаве који су погинули у борбеним дејствима пре пада Сребренице у јулу 1995, када су муслиманске снаге нападале српска села у широј околини.

    naseroric06Директор Меморијалног центра у Поточарима Мерсед Смајловић и директор Центра за нестала лица БиХ Амор Машовић изјавили су да је у Поточарима сахрањено око 50 лица страдалих још 1992, а која су „у блиском сродству“ са лицима која се воде као жртве погубљења.

    Хакија Мехољић, ратни шеф полиције у Сребреници, изјавио је да је „љут на све“ који су у Меморијалном центру сахранили 75 особа које нису погинуле у јулу 1995.

    Американац Филип Корвин, највише рангирани цивилни званичник УН на терену у јулу 1995. никад није одступио од тврдње да је у околини Сребренице погубљено „700-800“ људи.

    Јосеф Бодански, бивши директор Специјалне комисије америчког конгреса за тероризам и неконвенционални рат тврди да „сви независни форензички докази указују на број од неколико стотина муслиманских жртава, и то вероватно у нижим стотинама“.

    7. Колико људи је страдало у борбама око Сребренице у јулу 1995?
    Вештак Тужилаштва МКТЈ Ричард Батлер процењује да је погинуло око 2.000 припадника муслиманских снага, португалски официр и посматрач УН Карлос Мартинс Бранко – такође око 2.000, амерички обавештајац Џон Шиндлер – око 5.000, Карл Билт – око 4.000, а УН износи цифру од око 3.000. По овим проценама произилази да је знатан број несталих лица на муслиманској страни погинуо у борби као легитимне жртве ратних дејстава, и да нису били стрељани.

    8. Према форензичким доказима којима располаже МКТЈ, за колико људи је непобитно доказано да су жртве погубљења у јулу 1995?
    Ексхумација посмртних остатака из разних гробница које се потенцијално, али не и нужно, могу довести у везу са Сребреницом у јулу 1995, била је под контролом МКТЈ само између 1996-2001. У том периоду је обрађено и класификовано 3.568 „случајева“, с тим што један „случај“ не значи нужно и једно тело, већ може да представља само део тела. Форензичка анализа даје следеће резултате:

    • Само за 442 ексхумиране особе би се непобитно могло тврдити да су жртве стрељања, с обзиром да су имале повезе преко руку или очију;

    • 627 особа имају повреде од фрагмената метака или метала, што може да буде последица погубљења, али и борби;

    • 505 тела има повреде од метака, што може да буде последица погубљења, али и борби;

    • За 411 тела се не може утврдити узрок смрти;

    • 1.583 „случајева“ представљају само делове тела, с тим што су форензички стручњаци МКТЈ констатовали да се за 92,4 одсто њих не може утврдити узрок смрти.

    Дакле, оригинални форензички извештаји, урађени под надзором и контролом МКТЈ, показују да је у свим масовним гробницама обрађеним између 1996-2001. сахрањено нешто мање од 2.000 лешева. Међутим, када се погледају сви налази види се да је, и међу тих 2.000 лешева, далеко мање страдалих људи путем неког злочина, већ су погинули приликом борби, или су умрли од неке болести, или још неутврђеног узрока.

    Од 2002. године, ексхумација гробница и идентификација жртава је у искључивој надлежности западно финансиране ICMP (Међународне комисије за нестала лица), и Комисије за нестала лица БиХ. Ни један представник јавности, медија или стручних организација никада није имао адекватан приступ пословном делу њихове главне форензичке лабораторије у Тузли, где се подаци „обрађују“, нити је њихов рад транспарентан и подложан међународној верификацији.

    srebrenica201602Представници ових организација су радикално проширили сферу својих ексхумација од 2002, обухватајући сва налазишта посмртних остатака на ширем подручју Сребренице, не трудећи се да праве разлику између гробница где су могле бити укопане жртве стрељања и гробница дуж путање пробоја 28. дивизије Армије БиХ, где се претежно налазе погинули у борбама са ВРС.

    Најзад, уз велику медијску помпу, прешло се на нову методологију намицања „чувене“ цифре од 8.000 – помоћу упаривања ДНК узорака ексхумираних појединаца и чланова њихових породица. Гробнице са посмртним остацима погинулих, које немају везе са ратним злочином, сада служе као непресушни мајдан „жртава геноцида,“ чији се посмртни остаци сваког 11. јула, у медијски драматичним дозама од по неколико стотина, церемонијално сахрањују у Меморијалном центру у Поточарима.

    Међутим, ДНК упаривањима се не могу утврдити време, узрок и начин смрти, већ само идентитет тела, што је директор ICMP Томас Парсонс потврдио под унакрсним испитивањем на суђењу Караџићу 22. марта 2012:

    „Међународна комисија за нестала лица се не бави питањем како су те особе биле убијене, нити да ли је њихова смрт била законита или не. Ја пружам извештај о идентификацијама које су биле обављене у вези са посмртним остацима који су ексхумирани из масовних гробница“ (Караџић, транскрипт, с. 26633).

    Ако се зна да су се истовремено са стрељањима у непосредној близини одвијала и жестока борбена дејства на дугачком фронту од 60 км између Сребренице и Тузле, очигледно је да је пука идентификација мртве особе потпуно бескорисна као доказ у вођењу кривичног поступка, о правној квалификацији дела и да не говоримо.

    Постоји бројка од око 6.600 за коју ICMP тврди да представља укупан број несталих лица чији је идентитет наводно утврђен упаривањем ДНК узорака, а коју МКТЈ, на основу пуке тврдње, имплицитно прихвата као поименце утврђени број стрељаних. Ако такав списак имена заиста постоји, нико га није видео нити утврдио његово порекло. Одбрана оптужених је лишена могућности да коришћењем матичног броја и другим средствима независно провери да ли су та лица заиста постојала и, ако јесу, да ли су жива или стварно мртва.

    Без обзира на све ово, у медијима је, сасвим неосновано, успостављена једначина: ДНК идентификација = „жртва геноцида“. То једноставно није тачно.

    9. Колико је Срба у ужој и широј околини Сребренице страдало од муслиманских снага које су дејствовале из саме Сребренице од 1992. до јула 1995?
    Према налазима у студији Историјског пројекта Сребреница Српске жртве Сребренице, 1992–1995, посвећеној овој теми и изведеној по строгим критеријумима у складу са међународноправном дефиницијом цивилне жртве, на подручју Сребренице у наведеном периоду страдало је 705 српских цивила. Тај број је провизоран и може бити повећан како се буде долазило до нових података.

    srebrenica00Институт за истраживање српских страдања у 20. веку пописао је имена преко 3.200 жртава из региона Бирач, у ком су дејствовале јединице Насера Орића између 1992-1995, а који обухвата територије општина Зворник, Осмаци, Шековићи, Власеница, Милићи, Братунац и Сребреница.

    10. Да ли је ико осуђен за ове злочине против Срба пред МКТЈ?
    За злочине против српског цивилног становништва на подручју Сребренице између 1992. и 1995, у ком периоду је нападнуто и разорено око педесет српских села и насеобина, није одговарао нико. Против команданта муслиманских снага у енклави Сребреница Насера Орића покренута је оптужница пред МКТЈ у Хагу, али је ослобођен „због недостатка доказа“ упркос чињеници да су његова признања о убијању српских цивила објављена и у западним масмедијима пре 1995. г. Можда најупечатљивије сведочанство о Орићевим злочинима дато је у извештају новинара Вашингтон поста Џона Помфрета, који је Орића интервјуисао у самој Сребреници, 16. фебруара 1994. у време када је Сребреница наводно била “демилитаризована”, као “заштићена зона” УН:

    “Ратни трофеји Насера Орића нису окачени о зид његовог удобног стана. Они су на видео-касетама: спаљене српске куће и безглави српски мушкарци, са њиховим патетично згрченим телима.

    ‘Морали смо да употребимо хладно оружје те ноћи’, објашњава Орић док се сцене мртвих мушкараца искасапљених ножевима смењују на његовом Сони телевизору… Излежавајући се на удобном каучу, обучен од главе до пете у маскирну униформу, са грбом Армије САД поносно пришивеним преко срца… командант Орић је најжешћи момак у овом муслиманском граду, којег је Савет безбедности УН прогласио заштићеном ‘безбедном зоном’“.

    Ни ово, као ни друга слична сведочења, није било довољно за Хашки трибунал да осуди Орића.

    11. Да ли је Сребреница уистину била демилитаризована, као „заштићена зона УН“?
    Упркос споразуму који је постигнут у мају 1993. године, по ком је сребреничка енклава проглашена зоном под заштитом УН, она никада није демилитаризована, о чему сведоче и извештаји највиших надлежних инстанци.

    Извештај Генералног секретара УН од 30. маја, 1995:

    “Последњих месеци, снаге (босанске) Владе су битно повисиле ниво војних активности у већини заштићених зона и њиховој околини, а многе од њих, укључујући Сарајево, Тузлу и Бихаћ, укључене су у шире војне кампање Владе… Влада такође држи знатан број војника у Сребреници (што у овом случају представља кршење договора о демилитаризацији)“.

    Јасуши Акаши, бивши Шеф мисије УН у БиХ, чланак за Вашингтон тајмс од 1. новембра 1995:

    “Чињеница је да су снаге босанске Владе користиле ‘заштићене зоне’ не само у Сребреници већ и у Сарајеву, Тузли, Бихаћу и Горажду за обуку, опоравак и поновно снабдевање својих војника”.

    alijaberetkaИзвештај Холандског института за ратну документацију, април 2002:

    “Наводна демилитаризација енклаве била је практично мртво слово на папиру. Босанска војска (АБиХ) је водила свесну стратегију ограничених војних напада ради везивања релативно великог дела армије босанских Срба (ВРС), са циљем да се спречи њено премештање у пуној снази у главну зону ратних дејстава око Сарајева. Ово се такође радило из сребреничке енклаве. Снаге АБиХ нису се уздржавале од кршења свих правила у окршајима с ВРС. Изазивали би ватру од стране босанских Срба а затим се повлачили под заштиту јединице Холандског батаљона, која би тиме ризиковала да буде ухваћена између две ватре”.

    12. Који је био бројчани однос између снага Војске Републике Српске (ВРС) и јединица Армије БиХ (АБиХ) унутар „демилитаризоване зоне“ Сребреница почетком јула 1995?
    У норвешком филму Сребреница: издани град помиње се број од 400 војника ВРС, плус око 1.600 локалних људи под оружјем.

    Војни дописник лондонског Тајмса Мајкл Еванс извештава: „Постоје извештаји да је до 1.500 Срба учествовало у нападу на Сребреницу, али су обавештајни извори оценили да је главни напад извело око 200 људи, са пет тенкова“.

    С друге стране, у норвешком филму се наводи да су муслиманске снаге бројале „око 5.500 војника“.

    Новинар Би-Би-Сија Џонатан Рупер пише:

    „По свим сведочењима, било је најмање 5.000 наоружаних војника Армије БиХ у Сребреници – а вероватно и много више. По тврдњама снага УН које су се налазиле у самој заштићеној зони, Армија БиХ у Сребреници била је добро наоружана – штавише, припадници Холандског батаљона забележили су прилив најмодернијег наоружања и комуникационе опреме у Сребреницу током 1995“.

    Џон Шиндлер, бивши главни аналитичар за БиХ америчке Агенције за националну безбедност (NSA), тврди да се сребреничка „демилитаризована енклава“ крајем 1994. године наоружавала ваздушним путем, преко тзв. „црних летова“, а да је НАТО, који је контролисао ваздушни простор изнад БиХ, „зажмурио на њих“.

    Дакле, сребреничка енклава не само да није била демилитаризована већ је бивала додатно наоружавана, уз благослов НАТО.

    Јасно је да снаге ВРС, које су биле и бројно и технички инфериорне, нису могле реално да праве било какав план „масовног истребљења“, што потврђује и извештај холандског Института за ратну документацију:

    naseroric05“Гледајући уназад, нема индиција да је повећана активност ВРС у источној Босни почетком јула 1995. била усмерена на било шта друго осим на неутралисање сребреничке заштићене зоне и пресецање главног пута према Жепи. План кампање је сачињен 2. јула. Напад је започео 6. јула. Био је толико успешан и наишао је на толико мало отпора да је увече 9. јула одлучено да се иде даље и види да ли је могуће заузети целу енклаву”.

    13. Каква аргументација стоји иза квалификације да се у Сребреници десио „геноцид“?
    Прва крупна пресуда коју је Трибунал изрекао, и која је највише допринела конструкцији “званичне верзије” да се у јулу 1995. у Сребреници догодио “геноцид”, јесте пресуда генералу Војске Републике Српске, Радиславу Крстићу, донета у августу 2001.

    По речима британског професора Таре Мекормак:

    „На суђењу Крстићу установљено је да Крстић није знао ништа о било ком убиству које је почињено и да није на било који начин учествовао. Штавише, Трибунал је прихватио чињеницу да је Крстић лично издао наређења да се босанско-муслимански цивили поштеде. Његова пресуда заснована је на учешћу у ‘злочиначком подухвату’, у заузимању Сребренице“.

    Мајкл Мандел, професор међународног права на Јорк Универзитету у Торонту:

    „Ако случај генерала Крстића симболише било шта, онда је то чињеницу да се геноцид није десио у Сребреници… Тврдње Трибунала да се у Сребреници догодио геноцид нису подржане ни чињеницама које је он установио ни правом на које се позивао. Чак и закључак Судског већа Трибунала да су ‘снаге босанских Срба стрељале неколико хиљада мушкараца босанских муслимана, с тим да је укупан број жртава… вероватно између 7-8.000’ није подржан никаквим експлицитним налазима Трибунала. Број ексхумираних тела износио је свега 2.028, а Веће је морало да призна да је један број погинуо у борбама, чак идући толико далеко да изјави да докази само ‘указују’ на чињеницу да ‘већина’ убијених није страдала у борбама“.

    Један од неоспорно највећих светских ауторитета по питању геноцида и његове дефиниције, директор центра „Симон Визентал“ Ефраим Зуроф, овако је, у јуну 2015. окарактерисао догађаје у Сребреници:

    „Колико знам, оно што се тамо десило није опис или дефиниција геноцида. Мислим да је одлука да се то назове геноцидом донета из политичких разлога“.

    14. Да ли је Комисија Владе Републике Српске заиста „признала геноцид“ у свом Извештају из 2004?
    Не. У Извештају је Комисија употребила реч „геноцид“ само цитирајући пресуду МКТЈ генералу Радиславу Крстићу. Комисија није усвојила цифру од „8.000 стрељаних“, већ је закључила да постоји списак од укупно 7.108 имена особа које су биле пријављене као нестале између 10. и 19. јула 1995. Такође није изјавила да су сви који су на списковима несталих убијени и мртви, већ да међу побројанима има и људи који су страдали у војним операцијама и пре 1995, као и оних који су касније умрли природном смрћу, док је за неке утврђено да су променили идентитет и живе на другим местима, а за друге да су издржавали казну за кривична дела.

    Иначе, Извештај је направљен у нерегуларним условима и под присилом тадашњег високог представника за БиХ Педија Ешдауна (на слици испод), о чему је писао амерички професор Едвард Херман са Универзитета у Пенсилванији:

    pediesdaunohr„Босански Срби уствари јесу издали Извештај о Сребреници у септембру 2002, али је он одбијен од стране Педи Ешдауна због тога што није дошао до тражених закључака. Он је затим издејствовао нови извештај тако што је отпустио масу политичара и аналитичара из Републике Српске, уз претње упућене Влади РС, да би коначно изнудио извештај припремљен од стране људи спремних да дођу до званично одобрених закључака“.

    Да подсетимо, према међународном праву, акт донет под присилом не може се сматрати легитимним.

    ЗАКЉУЧАК
    После 20 година, једино што се поуздано може закључити је да се практично ништа поуздано још увек није утврдило у вези са Сребреницом. Једини начин да се то уради је да се проблему приђе непристрасно, с циљем да се утврди истина, а не да се стичу политички поени или геополитички циљеви. То је посао за једну независну, мешовиту, међународну комисију. Време је да се таква комисија оснује.

    Према ономе што данас знамо:

    • Не постоји никаква веза између стрељања заробљеника и званичних органа ни Републике Србије ни Републике Српске;

    • Извесно је стрељање извршио веома мали број људи, који су били различитих националности, па ни по том основу се не може установити „српска кривица“;

    • Број жртава за које се са великим степеном сигурности може тврдити да су стрељани је десетоструко мањи од бројева жртава који се непрекидно понављају у јавности. Ако број није важан, како се то обично каже, зашто се онда десетоструко увеличава, односно зашто се не говори о доказаним жртвама, осим зато да би се створила претпоставка неке „српске кривице“ и тиме оправдале репресивне мере према Републици Српској и Републици Србији?;

    • Број стрељаних заробљеника, за које злодело су многи осуђени или су погинули у Африци за западне интересе, мањи је од броја масакрираних српских цивила у околини Сребренице за које нико није одговарао нити се муслиманима намеће због тога осећај колективне кривице.

    Према томе, Србија, Република Српска и Срби као народ немају никаквог разлога да се било коме извињавају за још увек нерасветљени злочин у Сребреници, а наравно да треба изражавати саучешће са породицама жртава, осуђивати злочин, али и инсистирати да се, коначно, спроведу кривични поступци против починилаца злочина против српског народа, зарад српских породица чији су најближи злочиначки убијени и у чијем болу саучествујемо, као и у болу свих других породица невиних жртава узрокованих распадом СФРЈ.

    „‘Сребренички масакр’ представља највећи тријумф пропаганде у балканским ратовима. Неке друге тврдње и отворене лажи одиграле су своју улогу у балканским сукобима али, док су неке дале свој скроман допринос пропагандном репертоару упркос томе што су касније побијене (Рачак, Маркале, српско одбијање да се потпише споразум у Рамбујеу, 250.000 погинулих Босанаца, циљ стварања Велике Србије као моторне снаге која је покретала балканске ратове), сребренички масакр остаје недостижан у својој симболичкој моћи. То је симбол српског зла и муслиманског статуса жртве, као и праведности западног растурања Југославије и интервенције на више нивоа, укључујући и бомбардовање и колонијалну окупацију Босне и Херцеговине и Косова.“
    Професор Едвард Херман, са Универзитета Пенсилваније, САД

    „Цифра од 7.000 убијених, с којом се често барата у међународној заједници, је једно неодрживо претеривање. Права цифра је вероватно ближа броју од 700.“
    Филип Корвин, САД, највиши цивилни представник УН на терену у БиХ у јуну 1995.

    srebrenicakamen“Сви независни форензички докази указују на број од неколико стотина муслиманских жртава, и то вероватно у нижим стотинама. Непрестано инсистирање на високом броју муслиманских жртава такође служи прикривању претходних убистава српских цивила у том граду од стране муслимана.”
    Јосиф Бодански, директор Специјалне комисије америчког конгреса за тероризам и неконвенционални рат

    (Извод из инфо-књижице о Сребреници коју је под насловом „Сребреница 1995-2016: суве чињенице, без пропаганде или улепшавања“ Фонд стратешке културе објавио у јулу 2015. г. поводом 20-годишњице дешавања у Сребреници)

  32. http://www.geopolitika.rs/index.php/sr/analiza/479-danke-haagland

    Danke, Haagland!

    Треба, ипак, хашком суду бити захвалан за ослобађање Готовине и Маркача. Тиме је коначно лишена сваког кредибилитета не само та институција, него и њени београдски апологети, другосрбијански корифеји самомржње. Трајно су са дневног реда скинуте тлапње о суочавању са српским гресима и кривици, покајању, извињењу и помирењу. Сада је и последњем читаоцу Блица и гледаоцу Јавног сервиса јасно да је сваки поборник сарадње са хашком инквизицијом или вуцибатина или лудак. И то је нешто…

    Пише: др Срђа Трифковић

    Пре скоро 12 година, у тексту објављеном у првом броју Геополитике, написао сам да „моралност у идеолошкој парадигми савременог Запада није више функција објективног понашања датог чиниоца. Она постаје потпуно зависна од положаја сваког појединачног актера на унапред зацртаној скали идеолошког вредновања“.

    Ослобађајући хрватске генерале Готовину и Маркача сваке кривице за трагична збивања из лета 1995, Међународни кривични суд за ратне злочине у бившој Југославији дао је коначну потврду наведене тврдње. После краха крвавог цинизма у име дијалектичког прогреса човечанства, добили смо либерални цинизам под маском универзалних људских права. У Хагу је 16. новембра 2012. отпевана постхумна ода Новог светског поретка црвено-црним тоталитаризмима XX. века.

    Александар Солжењицин својевремено је описао Чеку као једину казнену институцију у историји људског рода која је у истим рукама спојила истрагу, оптужбу, хапшење, саслушавање, суђење и извршење казне. Оперативци Феликса Ђержинског имали су на располагању ничим спутане инструменте принуде, од затвора неограниченог трајања (без суђења, наравно), до метка у потиљак. Оптужбе су биле идеолошки мотивисане, а исход поступка унапред зацртан, у зависности од политичког профила оптуженог, а не од његових стварних поступака.

    Солжењицинов цитат датира из времена када још није био створен Хашки трибунал. Сада у историји имамо не једну, већ две институције са наведеним атрибутима. Тај трибунал вазда је био илегална творевина, створена у циљу пружања квазиправног покрића безаконој балканској политици, коју на овим просторима још од раних 90-тих воде западне силе предвођене САД. Илегалност тог суда датира од самог његовог настанка. Он је створен Резолуцијом 827 Савета безбедности УН од 25. маја 1993, а не одлуком Генералне скупштине, која би га учинила легалним. Политичка сврха јасна је и из досадашње праксе: од орвеловске, на милион Срба примењиве формуле „заједничког злочиначког подухвата“, преко етничке диспропорције у оптужницама и пресудама – хиљаду година робије Србима, а мање од стотину кривцима за злочине над Србима – до скарадних пресуда у случајевима Готовине и Маркача, Рамуша Харадинаја, Насера Орића и Расима Делића.

    Хашки наследници Чеке уздају се не у снагу закона, већ топуза, па су им и трагови томе сходни. У пролеће 1999, када су се чули захтеви да Трибунал поведе истрагу против лидера земаља-чланица НАТО због вођења илегалног рата против Србије, портпарол западне алијансе Џејми Шеј одбацио је такве сугестије подсетивши нас да Трибунал постоји политичком вољом НАТО сила. Сами творци хашког суда вазда су га видели као оруђе политичке воље западних сила. Аутор нацрта повеље Трибунала Мајкл Шарф тако је још пре 17 година истакао да је „у очима америчке администрације Трибунал корисно оруђе политике и јако пропагандно средство, јер ће оптужнице имати за циљ да изолују непожељне лидере и да јачају међународну политичку вољу да се употребе економске санкције или сила“. Пракса је Шарфу дала за право.

    Треба, ипак, хашком суду бити захвалан за ослобађање Готовине и Маркача. Тиме је коначно лишена сваког кредибилитета не само та институција, него и њени београдски апологети, другосрбијански корифеји самомржње. Трајно су са дневног реда скинуте тлапње о суочавању са српским гресима и кривици, покајању, извињењу и помирењу. Сада је и последњем читаоцу Блица и гледаоцу Јавног сервиса јасно да је сваки поборник сарадње са хашком инквизицијом или вуцибатина или лудак. И то је нешто…

  33. Знате шта је мени најбоље. што већина Вас жели да добронамјерним сугестијама ми сви овдје у овом смећу од државе која се назива БиХ расправљамо које крив за овај рат, претходни 41, 91 итд. Са становишта просјечног западњака или тзв цивилозованог човјека који би живио у оваквом смећу као што Ми живимо, ово би била држава коју би они грађани врло брзо уништили. Коме треба држава гдје дебили владају нормалнима (упиутно је колико су и ови нормални или остали нормални пред пресијом и иживљавањем дебила владајућих), неписмени писменима, курве и пробисвјети нормалним образованим још неисквареним младим људима. Гдје судови суде по припадности било које врсте (статусу, вјери, нацији итд) АНЕ по праву. Причам овдје о елементима државе било које. Судска, Извршна и Законодавна власт су овдје смијешне. У парлчаментима сједе љубавнице од 25,6,7 гоидина старих недојебаних дртина, татини и мамини синови (од тата и мама итд. полусвијета) али не они какве смо навикли у комунизму него вјештачких татиних и маминих синова. Људи нема од овога ништа. Било ко да овдје дигне фрку свако ко има 1000 Км у ђепу за карту ће нагулити одавдје. Имамо сви искуство ови што су истјерани све три нације добро су се снашли и уклопили у нове средине. Мноиги живе животе какве не би овдје све да и Југа остала. Касно је за све. будите живо здраво и водите бригу о најмилијима, јебеш државу и државе !!!

  34. Након што су исламисти 28. дивизије побили све српско у и око Сребренице извели су 11. јула 1995. године успјешан пробој према Тузли. Губици су им били обзиром на ситуацију минимални, испод 2000 исламиста.

    Ти губици исламиста се сада неком магијом називају геноцидом. Ни више, ни мање.

  35. Sustinski Srbi su nagradjeni, kompromisno je odluceno da ih kazne za lokalni genocid, ustvari zavrsno orgijanje bestijalnih egzekucija podrinjskih muslimana od 92. Naravno za ovog tananog Decamerona svaki mrtav musliman je islamista, ma sta to znacilo. Da ista zna, makar da se zakopa u obrazlozenje presuda shvatio bi da medju ubijenim najmanje ima Srebrenicana. Oni su vec 92. u prvom naletu vecinom izbjegli, a ubijani su uglavnom ‘islamisti’ koji su prezivjeli pocetna klanja u Bratuncu, Vlasenici, Milicima itd. Odnosno oni sto ih je ‘narodna armija’ sa generalom Ojdanicem, uzickim, novosadskim korpusom nakon zauzimanja gradova ostavila lokalnim falangama, psihopatama raznih profila da se izivljavaju. E ti sto su mislili da su prezivjeli, smiraj nadjose u potocarima. Naravno, srpski obraz, cast mjerljiva jedino najduzim od ona tri prsta koje vole da pokazuju, u stanju je nabiti pet puta vise stanovnika u jedan gradic i onda ih optuziti za to sto pokusavaju prezivjeti. Vec rekoh, kao da nacisti optuze one iz varsavskog geta sto ih uznemiravaju.

Оставите одговор