Додик: Одлука о продаји рудника биће повучена из скупштине

Предсједник Републике Српске Милорад Додик изјавио је вечерас у Приједору да ће одлука Владе Српске о продаји државног капитала у Руднику жељезне руде "Љубија" израелској компанији бити повучена са дневног реда предстојеће сједнице Народне скупштине Српске. „Та процедура ће се поново провести како би сви били укључени и како би све било јасно и транспарентно […]

петак, фебруар 21, 2014 / 19:19

Предсједник Републике Српске Милорад Додик изјавио је вечерас у Приједору да ће одлука Владе Српске о продаји државног капитала у Руднику жељезне руде "Љубија" израелској компанији бити повучена са дневног реда предстојеће сједнице Народне скупштине Српске.

„Та процедура ће се поново провести како би сви били укључени и како би све било јасно и транспарентно и дефинитивно у складу са законом и прописима и зато ће се поновити. У новој процедури сви заинтересовани имаће прилику да сагледају своје мјесто и добију све неопходне информације о томе“, рекао је новинарима у Приједору Додик, који је и лидер СНСД.

Он је истакао да Српска продајом рудника „Миталу“ није остварила свој интерес.

„Наравно да је важно да људи раде и ми то подржавамо и зато смо покушавали ријешити то питање старог рудника. Мислили смо да конкуренцијом у оквиру комплетног рудника можемо направити бољи начин и већу заинтересованост других партнера. Проведена је процедура и чини ми се да је ту било неких нејасноћа“, навео је Додик.

Влада Републике Српске је у петак, 14. фебруара, саопштила да се тога дана упознала о понуди „Израели инвестмент групе“ за куповину акција државног капитала у „Љубији“. Влада је, такође, истога дана саопштила да је донијела одлуку о продаји 64,9998 одсто акција основног капитала Акционарског друштва Рудника жељезне руде „Љубија“ методом непосредног одабира купца.

Приједлог одлуке о давању сагласности на ову одлуку Владе Српске био је на дневном реду сједнице Народне скупштине Републике Српске заказане за уторак, 25. фебруара, али су се оваквом начину приватизације успротивили Скупштина града Приједора и градоначелник Марко Павић, поднијевши из моралних разлога оставку на мјесто представника државног капитала у Руднику жељезне руде.



0 КОМЕНТАРА

  1. Алаху драги, па може ли и један посао у режији власти РС да прође без скандала, од ЧЕЗ-а до данас, само скандали, сплетке и пенали, ствара се право добар амбијент за „стране инвеститоре“.

  2. Кад Рамштајн стави слику Радована Караџића, вама не ваља, кад ја ставим слику генерала који је размијенио шапке с Ратком Младићем, вама не ваља, кад Бањалука избаци грб с коцкицама, вама ваља, де ба крајишници сконтајте се, хоћете ли Николетину Бурсаћа или Јовандеку Бабића или неког новог јужноамеричког мајмуна, бас драјвера, набијем вас на курац, све редом, ако не прије, оно кад поново будете бјежали, па налетите кроз Посавину.

  3. „сконтајте се, хоћете ли Николетину Бурсаћа или Јовандеку Бабића“

    Možda je nekom smiješna starinska odora, pradjedovsko koplje i ubogo kljuse, koje ne obećava bogzna kakvu trku.

    Neki renomirani istoricari smatraju da nije bilo Karadjordja ne bi bilo ni Milosa Obrenovica a da nije bilo Milosa ne bi bilo ni tkz. moderne srpske drzave…

    Mozda je problem sto preci ni Nikoletine ni Jovandeke nisu bar 3 generacije provele pod istim krovom ( na istom mjestu) a od skole imaju „sumski doktorat“ — vidi Pepo Bandic?
    Ili 400 i kusur godina civilizacijskog vakuma na ovim prostorima ?

    Ipak vratimo se B.Copicu:
    DRAGI MOJ ZIJO Znam da pišem pismo koje ne može stići svom adresantu, ali se tješim time da će ga pročitati bar onaj koji voli nas obojicu.

    Kasna je noć i meni se spava. U ovo gluho doba razgovara se samo sa s duhovima i uspomenama, a ja, evo, razmišljam o zlatnoj paučini i srebrnoj magli tvojih priča, i o strašnom kraju koji te je zadesio u logoru Jasenovac.

    Pišem, dragi moj Zijo, a nisam siguran da i mene, jednom, ne čeka sličan kraj u ovome svijetu po kome još putuje kuga s kosom.

    U svojim noćima s najviše mjesečine, ti si naslutio tu apokaliptičnu neman s kosom smrti i progovorio si o njoj kroz usta svoga junaka Brke. Jednog dana ti si je vidio, realnu, ovozemaljsku, ostvario se tvoj strašan san, tvoja mora.

    Tih istih godina ja sam, slučajem, izbjegao tvoju sudbinu, ali evo, ima neko doba kako me, za mojim radnim stolom, osvoji crna slutnja; vidim neku noć, prohladnu, sa zvijezdama od leda, kroz koju me odvode neznano kud. Ko su ti tamni dželati u ljudskom liku? Jesu li slični onima koji su tebe odveli? Ili braća onih kojima je otišao Goran? Zar to nisu tamne Kikićeve ubice?

    Kako li smo nekada, zajedno, dječački, lirski zaneseni, tugovali nad pjesnikom Garsijom Lorkom i zamišljali ono proskozarje kad ga odvode, bespovratno, pustim ulicama Granade.

    Bio sam, skorih dana, i u Granadi, gledao sa brijega osunčan kamenit labirint njenih ulica i pitao se: na koju su ga stranu odveli? Opet si tada bio pored mene, sasvim blizu, i ne znam ko je od nas dvojice saputao Lorkine riječi pune jeze:

    „Crni su im konji, crne potkovice.“

    Umnožavaju se po svijetu crni konji i crni konjanici, noćni i dnevni vampiri, a ja sjedim nad svojm rukopisima i pričam o jednoj bašti sljezove boje, o dobrim starcima i zanesenim djecačima. Gnjuram se u dim rata i nalazim surove bojovnike: golubljeg srca. Prije nego što me odvedu, žurim da ispričam bajku o ljudima. Njeno su mi sjeme posijalu u srce još u djetinjstvu i ono bez prestanka niče, cvjeta i obnavlja se. Pržile su ga mnoge strahote kroz koje sam prolazio, ali korijen je ostajao, životvoran i neuništiv, i pod sunce ponovo isturao svoju nejačku zelenu klicu, svoj barjak. Ruši se na njega oklop tenkova, a štitio ga i sačuvao prijateljski povijen ljudski dlan.

    Eto, o tome bih, Zijo, da šapućem i pišem svoju bajku. Ti bi najbolje znao da ništa nisam izmislio i da se u ovome poslu ne može izmišljati, a pogotovo ne dobri ljudi i sveti bojovnici.

    Na žalost, ni one druge nisam izmaštao, mrke ubice s ljudskim licem. O njima ne mogu i ne volim da pričam. Osjećam samo kako se umnožavaju i rote u ovom stiješnjenom svijetu, slutim ih po hladnoj jezi, koja im je prethodnica, i još malo, čini mi se, pa će zakucati na vrata.

    Neka, Zijo… Svak se brani svojim oružjem, a još uvijek nije iskovana sablja koja može sjeći naše mjesečine, nasmijane zore i tužne sutone.

    Zbogom, dragi moj. Možda je nekom smiješna starinska odora, pradjedovsko koplje i ubogo kljuse, koje ne obećava bogzna kakvu trku. Jah, šta ćeš…

  4. Ima i odluka o prodaju ugljevičkog rudnika da bude povučena, i svih rudnika, rijeke Drine…
    Name naorodu života pod privatnicima i privatlukom.
    Od kako je uveden privatluk i privatnici pobijeneo je i pomrlo od gladi, bolesti, siromaštva sto hiljada ljudi.
    Nema većeg zla od privatluke.
    Robovanje privatluku i privatnicima je gore do robovanja turcima, austrougarima, nemcima zajedno.
    Samo je zločinačka država i vlast mogla ovakz pustiti privatnike i privatluk na narod da ga dokrajči i ubije postepno u siromaštvu.
    U vreme turskog ropstva važilo je „Svaki svoga ubijte subašu“ – danas „Svakis svoga tužite privatnike“.

    Ako puste pljačkaški Zapad da nas eksploatiša i kupuje izumrećeo ubrzano. Zapad može koliko hoće naštamati tog svog bezvrednog novca dolara i evra da ovde sve pokupuje i to po jeftnijoj cenu: ljudi su trenutno najjeftniiniji, po kupovali su sve strnke, vlade, vlasti na svim nivoima.
    Osalo je još da naštamapju svok vezvrednod pappiranatog i spekuletivnog zapadnog novca da pokupuju prirodne, resurse, obradivo zemljište, oranice, izvore vode, nalazišta nafrte, reke, šume.
    Za sve to će oni naštampati novce koliko im treba da kupimo. Zato se narod morao udružiti u proteste da speči dalje rasprodaje onoga štu su nam preci ostavili,onoga što niko do ovih sadašnjih izdajnika nije prodao.
    Da li bi mi kada bi isto imali mogućnost neograničenog štampanja novaca mogu da idemo po Zapadu i kupujemo njihove resurse. Ajmo i mi da štamapmo bezvedne i falsifikovane dolare i evre, milijarde pa da kupujemo italijanske reke, rudnike. Sigorni o tome ne bi mogi ni pregovarati sa njihovim vlastima a kamoli da našto kupimo.
    Samo je kod nas sve na rasprodaju.
    Došle du takve generacije kojima ništa nije sveto, koji nikada ništa nisu radili. A evo kako su naši preci radili:
    http://www.youtube.com/watch?v=m7iPN4T551M
    http://www.youtube.com/watch?v=FKlDifJ9Zgs
    http://www.youtube.com/watch?v=A9dBgXkiqDk
    http://www.youtube.com/watch?v=KQCiDf6AStY

  5. „Наше друштво не урушавају толико хорде западних варвара и крвопија, колико алавост наших изопачених, корумпираних и криминализованих политичара; како на самом врху власти, тако и на плану локалних заједница“ 🙁

  6. Od svih kolonizatora, pokazalo se, najopasniji je domaći. Domaća kolonizatorska vlast. Ni jedan narod nije dospio u kolonijalno ropstvo a da ga u tom pravcu nije odvela i odgurnula domaća vlast.
    Održavanje takve vlasti veoma je žilavo. Skoro do potpunog uništenja naroda. Ili do nekog opšteg oslobodilačkog ustanka. Toliko je svjedočenja da se na put razvoja krenulo tek onda kada je zamjenjena domaća izdajnička, domaćom narodnom vlasti. Uglavnom to ide veoma teško. Savršenstvo izborenih podvala i prevara danas je izuzetno.
    Od svih izdaja najgore su ekonomske. Zbog masovnosti i podmuklosti ubijanja. Po svom rezultatu Privatizacija 1998. godine, sigurno je, da predstavlja najveću ekonomsku izdaju i najveći ekonomski zločin učinjen nad ovim narodom. Hiljade ljudi je umrlo prijevremenom smrću zbog gubitka „svog“ preduzeća, gubitka zaposlenja, propadanja u nepodnošljivo siromaštvo.
    Posebna teškoća je u istrajavanju. Ne gledajući na tako poguban rezultat vlast uporno ide do kraja. Do potpune privatizacije, do potpunog uništenja privrede. Već punih petnaest godina.
    Ono što sada imamo, nosi sva obilježja dubokog kolonijalizma. Privrede za tržišna, slobodnotržišna konkurentska nadmetanja mi više nemamo.
    Naša krajnje usitnjena privredna struktura, ti mali liliputanci nisu u stanju da pruže ni približan konkurentski otpor inostranim mastodontima koji nadiru sa otvorenih granica. Koji nas, svojom konkurentskom nadmoći, melju u sitan ekonomski prah.
    Nije sva štetnost zločinačke, izdajničke Privatizacije 1998. godine u materijalnim gubitcima. Iako su i oni ogromni.
    Uspostavljen je pogrešan privredni sistem koji ne dozvoljava kretanje naprijed. Koji vodi u propadanje.
    Svojina je temelj privrednog sistema, temelj privrede. Privreda zavisi od svojine. Ona je njen osnovni nosilac. Napredovanje u svojini je osnov napredovanja u privredi. Ništa tako temeljito ne uništava privredu kao pogrešna svojina.
    To se upravo dogodilo u pogubnoj Privatizaciji 1998. godine.
    Privitizacijom prodaje privredi je nametnut teret istorijski prevaziđene sitnosopstveničke svojine HIH-og vijeka, kojeg ona nije mogla da podnese. Uništena je jedna moćna, savremena privreda skoro srednjeg nivoa razvijenosti. Prvo su propali njeni najvitalniji dijelovi, krupna preduzeća, kao osnovni nosioci privrednog razvoja. Nesklad sa svojinom je ovdje bio najveći. Bez ikakve nade za njihovo oživljavanje.
    Privreda je svojom sitnom strukturom, saglasno sitnosopstveničkoj svojini, ostvarenoj u postupki Privatizacije 1998. potonula u istorijsku prošlost, u HIH vijek, potpuno nemoćna za bilo kakva značajnija savremena ekonomska bavljenja. Od tada, mi i ne radimo ništa drugo nego tumaramo po bespućima HIX vijeka upadajući u sve veću opasnost da se zaglavimo u živo blato ekonomski bespomoćnih mini i malih preduzeća.
    Sasvim suprotno. Prethodna Privatizacija 1997. godine bila je usmjerena na osvajanje masovne korporativne (akcionarske) svojine građana i radnika kao osnove kretanja naprijed. To je najrazvijeniji oblik privatne svojine na kojoj razvijeni odnose sve svoje ekonomske pobjede. Ali naša vlast je to spriječila.
    Stižući sa krajnje političke periferije (dva poslanika), gonjen silnom političkom ambicijom da se dokopa, do tada njemu nezamislivog mjesta Predsjednika Vlade, odlučio je da se, uz podršku stranaca, prihvati zadatka poništenja prethodne privatizacije odnosno uništenja vlastite privrede i naroda. Privreda je uništena, narod propao u siromaštvo a njegovo političko napredovanje je izuzetno. Vjerovatno do konačne raspodaje naših prirodnih bogatstava kojim poslom je sada toliko obuzet. Sa svojih najvećih političkih i državnih visina.
    Sva iskustva govore da je to poslednji korak našeg propadanja u kolonijalno ropstvo. Svi narodi su propali u kolonijalno ropstvo onda kada im je domaća vlast rasprodala njihova prirodna bogatstva, kada su dozvolili da im se to učini.
    Treba vjerovati da ćemo smoći snage da se tome odupremo.
    Od kada je formirana (1998) ova vlast i ne radi ništa drugo nego nanosi štetu narodu. Uništava, rasprodaje, zadužuje. Prekomjerno troši, a ne zna da proizvodi. Preraspodjeljuje, otima od naroda u vlastitu korist.
    Duga je lista šteta, ekonomskih izdaja: Prodaja Telekoma, Glinice Zvornik, Rafinerija Brod i Modriča, Fabrika alata Trebinje, Rudnik željezne rude Prijedor, Rudnik uglja Stanari kod Doboja, TE u Ugljeviku. Da se pomenu samo najveći.
    Tu je svakako i pogubno prekomjerno zaduživanje, neracionalno ulaganje u infrastrukturu, sanacije banaka, dokapitalizacije, prodaje obveznica koje se neće naplatiti i mnogo toga. Ovoliko prirodno poljoprivredno bogatstvo a bez proizvodnje hrane? Šume u gubitku a nema drvne industrije?
    Ogroman platni deficit uz ovoliki deficit republičkog i opštinskih budžeta.
    Ovoliki gubici u fondovima? Ogromna nezaposlenost koja je u porastu?
    Sve su to za postojeću vlast njeni izuzetni „uspjesi“.
    Potrošiti za pet godina (2007-2012) oko pet milijardi KM uz umanjenje materijalne vrijednosti u privredi za pola milijarde KM za ovu vlast to nije šteta, nije ekonomska izdaja.
    Rješenja za sve ove i ovolike probleme ni na vidiku. Vlada i dalje troši, rasprodaje, uništava, zadužuje. Ne pitajući se za rezultat, za posljedice.
    Ovoliko osiromašiti i zadužiti narod, a onda prodajući mu prirodna bogatstva, onemogućiti ga da se dugovi vrati. Je li to ekonomska izdaja? Je li to guranje naroda u kolonijalnu provaliju?
    Suština ekonomske izdaje je u samovolji, zloupotrebi vlasti.
    Po svojoj prirodi vlast je obavezna na najracionalnije izbore. Način da se to ostvari je u punom stručnom sagledavanju koristi i šteta svakog značajnijeg poduhvata (investicije, zaduživanje, zakoni, prodaje, koncesije i sl.) kao i mogućnost da se demokratskim postupkom šteta spriječi.
    Ni traga od toga.
    Naša vlast i nije ništa drugo nego samovolja uticajnih pojedinaca koji snagom političke piramide tu svoju samovolju bezpogovorno provode.
    Treba vjerovati da će se o ovolikim ekonomskim izdajama tek raspravljati. Onda kada se promijeni način vladanja. Kada narod „dođe do riječi“.

Оставите одговор