Умјесто поноса, ова слика изазива аутошовинизам

Многи су овакви призори широм Бање Луке, како људи стрпљиво стоје у редовима испред супермаркета и банке.

понедељак, март 16, 2020 / 23:10

Умјесто неподијељеног поноса цивилизацијским нивоом српског народа, а поноса је свакако било по друштвеним мрежама, много је већи број коментара који су очигледно противни стварности. Поготово у поређењу са пролетерском хистеријом из ЕУ, која је на првом мјесту забранила извоз лијекова ван ње.

Оне који пишу "Није сав народ стока" и "И код нас би било све опустошено по радњама, да народ има пара"; требало би упутити да то учине испод неке своје породичне фотографије. И још једном упутити на "европску солидарност" и "европски хуманизам", у тренуцима када Србији у помоћ притичу Кина и Русија. А не ЕУ, чију заставу држи и Вучић, али и Додик испред зграде Владе РС.

Сада тек, када држава Србија покаже да озбиљно постоји извођењем војске на улице и обезбјеђивањем здравствених објеката, видимо како је погубно што данас немамо Војску Републике Српске, већ чак пуштамо некакву НАТО-резервицу по имену ОС БиХ да излази на Дрину. Преседани су озбиљна ствар и једном ћемо ваљда престати са истима.

До тада, схватимо да није проблем до народа и васпитања, Срби су више него сложан и дисциплинован народ кад загусти, већ је до непосредне управе над њим. Да се послодавци ових објеката, у циљу веће зараде, нису озбиљно прихватили тражених мјера од стране Градске управе, никаквог призора мирних грађана не би било.

А наш народ је, како видимо, златан. Боље патетика, него аутошовинизам.



9 КОМЕНТАРА

  1. Ево ја сам поносан.
    Да није ванредно стање,да је све “ нормално “ у Републици Српској полиција би их похапсила због режимског страха од окупљања слободних људи. Ова “ окупљања “ као на слици смирују врх режима јер народ слиједи њихову верзију “ нормалног и одговорног „.
    Када прође сезонски кашаљ очекујте још један солидарни порез,шта ћеш када немамо Косово и Метохију и Црну Гору да за њих одвајамо до судњег дана,солидарни порез да режимска рука буде дубље у џепу поносног држављанина Републике Српске,да се лакше заборави ко је уништио,опљачкао и до гуше задужио здравствени систем.

  2. Семездин "Ђикан" Хаџихафиздервишхалидмулајусуфалиедхемћумуровић каже:

    Мехмедалија-Мехо, ефенди Осама БиХ-„Младене“, охани’дер малкице, Аллаха ти, мерхаметлијо? Ђе се, ба, гасиш, болан не биЈо! Теби, вехаблијо ботовско-„граЏанистиЋка“, ни кУрона-ковид19 вирус немеРе ништа, хаирлијо?! Радиш у све три ботујуће смјене.
    Максуз селами, вехабли „Младене“ – БрЋко се ти нама!…
    на кожици Калифа умјесто калифа, Изногуда ибн-Бакира… посред али-пашиног поља!

  3. Семездин "Ђикан" Хаџихафиздервишхалидмулајусуфалиедхемћумуровић каже:

    Ћудна јада од Сарај’ва града!? Потјераш једног бАлијског бота, хаирли „БрЋака“ Мехмедалију-Меху, Осаму БиХ-„Младена“, фејк граЏани$тиЋког бејХа талибана, а из јазбине истјераш другог бАлијског трола, Сабахуд’на ПиЦАЈЗлу, његовог ханЂарли алтерега. Шта се десило хаирли вехаблијо? Да те није стрефио кУрона вирус? Миран, Сабахуд’не, ПиZEISSло бАлијска!
    Одгмижи до камена испод којег си испузао.
    бАлијице, ружног лица, ти си Србин потурица!

    https://www.novosti.rs/vesti/naslovna/republika_srpska/aktuelno.655.html:854158-Opasna-sila-s-Istoka

    „Opasna sila s Istoka“

    Presuda Ustavnog suda BiH o poljoprivrednom zemljištu Republike Srpske je, objavljivanjem u Službenom listu Bosne i Hercegovine, formalno stupila na snagu, međutim, ostaje pitanje kako će zaživeti i na terenu

    Nakon odluke Ustavnog suda BiH o otimanju poljoprivrednog zemljišta Republici Srpskoj, kao i oštre reakcije Banjaluke, na političkoj sceni dejtonske tvorevine kao da je došlo do privremenog zatišja. To, međutim, ne znači da su sukobljene strane odustale od svojih, potpuno udaljenih stavova o budućnosti države koju od njenog rođenja svojim terapijama u životu održavaju strani „doktori“. Bošnjaci veruju da će, uz podršku moćnih zapadnih prijatelja, ali i saradnju „kooperativnih“ stranaka iz RS, uspeti da proguraju zamisli o unitarizaciji BiH, dok Dodik i njegovi saradnicu poručuju kako će, uprkos pritiscima, istrajati na kursu koji je 17. februara usvojila Narodna skupština RS.

    USTAVNE SUDIJE Presuda Ustavnog suda BiH o članu 53 Zakona o poljoprivrednom zemljištu Republike Srpske je, objavljivanjem u Službenom listu Bosne i Hercegovine, formalno stupila na snagu, međutim, ostaje pitanje kako će zaživeti i na terenu, pošto u RS uopšte nemaju nameru da joj se povinuju i prihvate ingerencije Sarajeva na delovima svoje teritorije.

    Milorad Dodik za sada ne pokreće mehanizme za vraćanje otetih dejtonskih nadležnosti Republici Srpskoj jer želi da – pre preduzimanja ovako radikalnih mera – pokuša da do cilja stigne kroz institucije BiH. U tom smislu su još 25. februara predstavnici klubova poslanika SNSD-a, Srpskog kluba i HDZ-a u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH predali u redovnu proceduru zajednički Predlog zakona o izboru sudija Ustavnog suda, koji bi, kada bi bio prihvaćen, označio kraj prisustva stranih arbitara u ovom važnom sudskom organu.

    Problem je u tome što ovaj predlog, gotovo je izvesno, neće dobiti podršku bošnjačkih političkih struktura. Njima ne pada na pamet da se liše pomoći onih koji svojim deljenjem „ustavne pravde“ stvaraju pravnu podlogu za pretvaranje „vlaške“ republike u praznu ljušturu, a samim tim transformišu sadašnju državnu tvorevinu iz Dejtona u željenu „jedinstvenu Bosnu“.

    Jasno je, naravno, i najodgovornijim ljudima Republike Srpske da nekadašnji Muslimani ne žele da se odreknu ovog sudijskog aduta za postizanje nacionalnih ciljeva, ali su ipak gurnuli već spomenuti predlog zakona u skupštinsku proceduru kako bi pokazali svetu da Banjaluka želi dogovor svih naroda nekadašnje centralne jugoslovenske republike i poštuje institucije dejtonske BiH.

    SARAJEVO–MOSKVA Koliko su u Sarajevu alergični na svako međunarodno osporavanje večitog ostajanja stranih arbitara u Ustavnom sudu BiH pokazala je žestoka reakcija Stranke demokratske akcije na saopštenje Ministarstva spoljnih poslova Rusije.

    Bošnjacima se očigledno nije dopala ocena zvanične Moskve da su „predložene izmene u formiranju Ustavnog suda BiH u potpunosti u skladu sa Dejtonskim sporazumom“, baš kao ni njen poziv stranim (zapadnim) partnerima „zainteresovanim za održivu stabilizaciju u Bosni i Hercegovini da se uzdrže od loših procena koje samo otežavaju situaciju“.

    Iz stranke koja drži vlast u bošnjačkom delu BiH upućen je, putem zvaničnog saopštenja, oštar prekor jednoj od najmoćnijih svetskih sila da „podržavajući konstantno antidejtonske zahteve i ultimatume iz entiteta RS, predstavlja glavnu smetnju postizanju stabilnosti i kompromisa u Bosni i Hercegovini“.

    SDA je optužila Rusiju da, „ohrabrujući Dodikovu politiku, ima za cilj da BiH drži u blokadi i spreči je da napreduje ka članstvu ka Evropskoj uniji i NATO-u“, ali i poslala „pravno objašnjenje“ Kremlju kako je „prisustvo stranih sudija u Ustavnom sudu BiH dejtonska kategorija, ništa manje nego postojanje entiteta i kantona“.

    Da je ova „hrabra kritika“ ruske politike imala zapravo viši cilj pokazao je završni deo saopštenja Izetbegovićeve partije. U njemu je – slično Đukanovićevim apelima NATO prijateljima da „zaštite Crnu Goru od malignih uticaja Moskve i Beograda“ – zatraženo od Vašingtona i Brisela da „spreče opasnu silu sa Istoka da preko svojih srpskih eksponenata dovede u pitanje dosadašnju dominaciju Zapada u BiH i regionu“.

    „Imajući u vidu da je uplitanje Rusije neskriveno i direktno, ovo je vrlo jasna poruka i našim partnerima, pre svega u Vašingtonu i Briselu, da ne smeju dopustiti da Moskva preko lokalnih antievropskih i anti-NATO stranaka narušava strateške interese regiona: stabilnost i napredak ka NATO-u i Evropskoj uniji“, poručila je Stranka demokratske akcije.

    OPOZICIJA SRPSKE Ne treba sumnjati da će – pod pretpostavkom da autori sarajevskog apela nisu prethodno dobili savet da ga napišu – ovaj zahtev SDA naići na pozitivan prijem tamo gde treba. Bošnjaci u borbi za postizanje željenih ciljeva računaju – kao što smo već rekli – ne samo na strane sponzore već i na opozicione stranke RS s kojima su proteklih dana učvrstili saradnju u borbi protiv neprijatelja iz Banjaluke. Nakon što su progurali Zakon o prestanku mandata Visokog sudskog i tužilačkog saveta Bosne i Hercegovine, SDS i PDP su, zajedno sa SDA, obavili još jedan važan posao.

    Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH je, na predlog nezaobilaznog NATO lobiste Dragana Mektića, izglasao odluku o prestanku mandata i izboru članova Centralne izborne komisije BiH, kojom je omogućeno da SDA i njeni srpski partneri preuzmu kontrolu nad radom ovog važnog tela. Dok su dosadašnji bošnjački članovi CIK-a, Suad Arnautović i Ahmet Šantić, ponovo izabrani, izvršena je promena kadrova iz Republike Srpske pa su posao u Centralnoj izbornoj komisiji dobili PDP-ovac Jovan Kalaba i Vanja Bjelica Prutina, bivša savetnica predsednika SDS-a Mirka Šarovića. Nije teško zaključiti da će ovako skrojeni CIK na narednim izborima biti u funkciji ovih stranaka i njihove bosanske politike, odnosno da će učiniti sve da putem izbornog inženjeringa skrati za glasove Dodikov politički blok.

    I dok postiže ovakve uspehe u zajedničkim organima BiH, nekada najmoćnija partija Republike Srpske suočava se sa unutrašnjim potresima koji prete da još više srozaju njen, inače odavno poljuljani imidž. Predsedništvo SDS-a je 10. marta isključilo iz stranke gradonačelnika Bijeljine Miću Mićića i raspustilo gradski odbor ovog centra Semberije zbog „neoprostivog greha“ ulaska u koaliciju sa Dodikovim SNSD-om na predstojećim lokalnim izborima. Mićić je tu odluku obrazlagao ekonomskim razlozima, odnosno „potrebom izgradnje 12 infrastrukturalnih objekata u Bijeljini“, međutim, naišao je na nepremostivi zid odbijanja postavljen o strane čelnika Srpske demokratske stranke.

    Za Mirka Šarovića i njegove istomišljenike je, očigledno, bilo kakav vid saradnje sa Dodikovim blokom opasan po njihove interese, što jasno pokazuje da SDS pod sadašnjim predsednikom nije promeno kurs u odnosu na vreme kad je njegov prethodnik Vukota Govedarica – nakon poraza na izborima u novembru 2018 – iz stranke izbacio gradonačelnika Doboja Obrena Petrovića zbog propagiranja sličnih jeretičkih ideja. Što Šarović, Govedarica i Mektić budu više učvršćivali vezu s partijom Bakira Izetbegovića i postajali korisni instrument bošnjačke unitarne politike, to će više nailaziti na otpor u regionalnim i lokalnim stranačkim strukturama. A nove podele, smene i raspuštanja stranačkih odbora, izvesno je, neće odvesti SDS ka uspehu na narednim izborima, već će mu trasirati put ka ambisu.

    STANIVUKOVIĆ: SRBI U RS I SRBIJI SU DVA NARODA!

    Mlađani poslanik PDP-a u Narodnoj skupštini RS Draško Stanivuković je prilikom gostovanja na sarajevskoj „Fejs“ televiziji izneo svoje „stručno“ mišljenje da su „Srbi iz Republike Srpske i Srbije pripadnici dva naroda“. Naravno da se ovakvo mišljenje banjalučkog opozicionara dopalo onima koji Srbe iz nekadašnje centralne jugoslovenske republike vide kao „Vlahe“ ili „pravoslavne Bosance“, a ne treba da iznenađuje ni to što je Stanivuković saopštio da za njega „u Jasenovcu nije bilo genocida već samo velikog zločina“, kao i da „u hrvatskoj operaciji ’Oluja’ nije bilo etničkog čišćenja Srba“.

  4. Семездин "Ђикан" Хаџихафиздервишхалидмулајусуфалиедхемћумуровић каже:

    Ћудна јада од Сарај’ва града!?

    Не би с’јала ‘вако јако
    ова наша филђан-авлија,
    да те није, бабука наш,
    бАлија!

    „Ко преживи Сарајево и корону, имаће шта да прича деци“
    (проф. С. Антонић)
    https://www.standard.rs/2020/03/19/antonic-ko-prezivi-sarajevo-i-koronu-imace-sta-da-prica-deci/

    „Ко преживи злогуку корона пошаст и злосрећну БиХ државу – имаће о чему да прича“

    http://sveosrpskoj.com/komentari/antonic-ko-prezivi-zloguku-korona-posast-i-zlosrecnu-bih-drzavu-imace-o-cemu-da-prica/

    Сва срећа да се Срби данас с дозом хумора односе према обе несреће – злогукој корона пошасти и злосрећној БиХ држави. Ко их преживи имаће о чему да прича.

    Да се њихова ујдурма догодила у Бањојлуци – из сарајева би позивали Нато да бомбардује Српску.

    Формирали владу Кантона Сарајево и објавили да је она „мултиетничка“. Када су посланици питали „ко је у влади Србин“, дата је пауза. Потом је мандатар Марио Ненадић открио да је Србин министар привреде Драшко Јеличић. Међутим, тај министар се раније изјашњавао као – Хрват.

    Очигледно се, под утицајем нове политике СДА – интегралног босанства – у БиХ развија нови тип политичара: етник-трансформерси. Претварају се за 15 минута у било коју нацију. Ако је Драшко могао за 15 минута да се прогласи Србином, може и женом.

    Бошњачко изумевање злочина отишло је толико далеко да је почело да се претвара у фарсу. Сребренички имам Ахмо Хрустановић објавио је да је и његов прадеда, 1947. године, убијен од стране полиције источно од Сребренице, „само зато што је био муслиман“. Додао је овој објави и кључну реч: #genocide in continuity.

    Истина је сасвим супротна: у БиХ је 1966. једна нова џамија била на 5.300 становника, једна нова католичка црква на 13.000 становника и једна нова православна црква на 32.000 становника! Муслимани су у БиХ били толико „прогоњени“ у доба СФРЈ да се од 1961. до 1981. из БиХ иселило у Србију 250.000 Срба, а у Хрватску 80.000 Хрвата. Због те „прогоњености“ муслимана, Срби су 1961. чинили 43 одсто становништва БиХ, а 1981. 32 одсто док се удео муслимана повећао на 39 одсто.

    Пише: Слободан АНТОНИЋ

    У околностима ванредног стања због корона вируса тешко је мислити о другим озбиљним темама. Па, хајде да се окренемо (наизглед) лакшим.

    Приликом недавног избора владе Кантона Сарајево у тамошњој скупштини речено је да је она „мултиетничка“. Када су посланици питали ко је тачно у влади Србин, пошто се није одмах знао одговор, дата је пауза.

    „Након полусатне паузе мандатар Марио Ненадић открио је ко је Србин: министар привреде Драшко Јеличић. Међутим, овај министар је промијенио националност за 15 минута. Раније се изјашњавао као Хрват.

    У име Клуба Срба позвана је Смиљана Витешкић (председавајућа Скупштине КС) да покрене питање виталног националног интереса. Међутим, Витешкићева је изразила жаљење због грешке и рекла да нема потребе за тим“.

    Владу КС чини коалиција око СДА, а министар који је у паузи променио националност је из Демократске фронте, странке чији је председник Жељко Комшић, „хрватски“ члан Председништва БиХ.

    Очигледно да се, под утицајем нове политике СДА – интегралног босанства – у БиХ развија нови тип политичара: етник-трансформерси.

    Претварају се за 15 минута у било коју нацију.

    Вероватно би сутра за фотељу постали и будисти. А унапређени модел БХ-трансформерса јамачно ће моћи, кад год затреба (зарад родне структуре), да се претвори и у жену. Што да не?

    Ако је Драшко могао за 15 минута да се прогласи Србином, може и женом.

    Ко ће му забранити?

    Замислимо да се тако нешто десило у Српској – да је Додик поставио неког православног да у влади глуми муслимана. Не бисмо могли да живимо од сарајевских јаука и апела да НАТО бомбардује Бања Луку. Овако, пошто се то ради у Сарајеву, ником ништа.

    Случајеви политичких сурогат-Срба почели су да се у Федерацији БиХ јављају јер је тамо остало тек 10% Срба у односу на 1991. годину.

    Недавно смо прочитали да је месар Момир Челебић, који је радио у Жепчу, био једини Србин запослен у Месној индустрији „Бајра“ из Травника (од око хиљаду радника). Међутим, сада је и он добио отказ јер је оптужен да је муштеријама, наводно, потурао свињско месо. Челебић каже да је он био шеф месаре да тако нешто никада не би урадио, нити би дозволио да неко други то ради.

    Али, ко ће још да верује Србину. Сад барем Месна индустрија „Бајра“ може да истакне паролу „Serbienfrei“.

    С друге пак стране, бошњачко изумевање злочина отишло је толико далеко да је то почело да се претвара у фарсу.

    Сребренички имам Ахмо Хрустановић објавио је недавно да је и његов прадеда, 1947. године, убијен од стране полиције, у селу Михољевине, источно од Сребренице, „само зато што је био муслиман“ („јust because he was a muslim“).

    Додао је овој објави и кључну реч: #genocide in continuity.

    Овакве фантазије могу се продавати само странцима, и то онима који су потпуно неупућени у историју ових крајева. Истина је сасвим супротна: не да у комунистичкој Југославији полиција никог није убијала „само зато што је муслиман“, него су комунисти у БиХ подржавали верску праксу муслимана.

    Ево неких података: у БиХ је 1950-1970. изграђено 800 џамија (овде 39), несразмерно више у односу на новоизграђене православне и католичке цркве. Тако је 1966. године у БиХ једна нова џамија била на 5.300 становника, једна нова католичка црква на 13.000 становника и једна нова православна црква на 32.000 становника! (овде 65).

    Само током 1968. године верску наставу у БиХ похађало је 98.630 муслиманских ученика (Glasnik vrhovnog islamskog starješinstva u SFRJ, бр. 5-6, 1968, стр. 28; нав. овде 65).

    Муслимани су у БиХ били толико „прогоњени“ у доба СФРЈ, да се од 1961. до 1981. из БиХ иселило у Србију 250.000 Срба, а у Хрватску 80.000 Хрвата. Због те „прогоњености“ муслимана, Срби су 1961. чинили 43% становништва БиХ, а муслимани 26%, да би се до 1981. удео Срба смањио на 32%, а удео муслимана повећао на 39%!

    Колико би тек муслимана данас било у БиХ да их полиција у СФРЈ није убијала „само зато што су муслимани“?

    Доиста Србима у БиХ није лако. Изван Српске морају за озбиљно да узимају фарсичне институције и свакојаке идеолошке фантазме.

    Сва срећа да се Срби данас с дозом хумора односе према обе несреће – злогукој корона пошасти и злосрећној БиХ држави.

    Ко их преживи имаће о чему да прича.

  5. Семездин "Ђикан" Хаџихафиздервишхалидмулајусуфалиедхемћумуровић каже:

    Ћудна јада од Сарај’ва града!?

    Не би с’јала ‘вако јако
    ова наша филђан-авлија,
    да те није, бабука наш,
    бАлија!

    Ye’besh bosnu, koja zemlje nejma!

    Breaking news !

    Flaş Haber!

    أخبار عاجلة!

    DOKAZANO POSTOJANJE SARAJEVSKE PIRAMIDE!!!

    Objelodanjena vijest o dokazanom postojanju sarajevske Piramide pomračenog sunca, polumjeseca (i razuma).
    Ako ste dosad mislili da je Čolina kapa tek čudnovato brdo u podnožju Trebevića, ili davno ugašeni vulkan, ili, pak, samo lokacija jedine bejha opservatorije, pogledajte je ponovo, jer Čolina kapa, kako smo danas saznali, u sebi krije misteriju najstarije piramide na svijetu.
    Danas su, na press-konferenciji održanoj u kafiću Luxor, bosansko-hercegovačkoj i svjeckoj javnosti objelodanjeni nepobitni dokazi o postojanju piramide usred šeher Saraj’va.

    Okupljenim novinarima se obratila Semiramida Osamagić (rapperski – 8agich), samouka astrofizićarka i arheofilićarka, rodom iz Kakanja (bejHa), sa trenutnim prebivalištem u Kanadi, provincija Saskatchewan.

    Semiramida je objasnila da je, družeći se sa saskatchewanskim čovjekom (od milja: Sasquatch iliti YetiM), spoznala istinu o alternativnoj historiji čovječanstva i insanluka, po kojoj se čovječanstvo razvijalo putem ‘tajne piramida’, gradeći širom svijeta piramide, kako bi preko njih komuniciralo sa civilizacijama iz svemira.
    Geometrijski raspored svih piramida na svijetu upućuje na postojanje jedne centralne, prvobitne piramide, (Edo)-Majka-piramide, od koje su nastale sve druge piramide-kćerke, polusestre i posestrime. Do danas se pogrešno smatralo da je ta centralna piramida smještena u Visokom, ali najnovija geofizićkotermalnoseizmićkotalibanskovehabijska ispitivanja (kao i Google Earth B&H) pokazuju da je taćna lokacija te abuprapiramide zapravo u Saraj’vu.
    Ovu su smjelu hipotezu potvrdili i naućnici sa iz gaziHusrefbegove đamije, Turalibegove tekije i sa Uskršnjo/Bajramskih otoka, koji su samo zbog ovoga (a i zbog Uskrsa, bajdvej, Bajro uskrsnu!) doputovali u mojtietnićko i mojtikurtulno Saraj’vo. Oni su naglasili da tamošnji kipovi i Čolina kapa zatvaraju polarno polje (po formuli E+mc:mc/2*logx!e=?), koje su drevne civilizacije izvjesno koristile za kontakt sa drugim svjetovima. Da se taj kontakt održava i danas, potvrđuje i postojanje opservatorije baš na vrhu Ćoline kape, koja ima idealan paralaktički kut u odnosu na sazvježđa Taormine, Klingona i sazviježđa Alfa El-hamdulila Kentauri.
    Ujedno, prema meksičkim sapunjara-legendama, drevno božanstvo Quetzalcoatl je, prije mnogo stoljeća, otišlo na prebivalište na Istoku, odakle se jednog dana trebalo vratiti u MeXico.
    Sumnja se da bi to prebivalište moglo biti u blizini same piramide, u ruševinama zvanim Hodidjed (Come-to-Grand-daddy).
    Kao posljednji dokaz iznesena je činjenica da bosanske kuće tradicionalno imaju krovove na čet’ri vode – u obliku piramide, dok kuće u ostalim balkanskim kulturama imaju mahom dvije vode. Dakle, bosanske kuće tradicionalno, sve odreda, imaju piramide na krovu.

    Naoružana ovim neporecivim dokazima, Semiramida (Sammy Jo) 8agić je objavila početak arheoloških radova na lokalitetu iznad Trčivoda. Radovi se odvijaju pod pokroviteljstvom Fondacije arheološkog parka Mladi mjesec i zvijeda Danica, Federalnog ministarstva fis-kulture, reinkarniranog Ibre Spahića i Sejdalije Ž. Komšijića, i odvijat će se intenzivno naredne tri godine ili do dovršenja i integracije jedinstvene i cjelov’ te BiH (šta prije naiđe). Konture i obrisi Piramide pomračenog sunca i polumjeseca će biti predočeni javnosti na slijedećoj konferenciji, u gostionici kod Tutank-hamona, aka A. Saše Hamona, zvanog Tuta.

    U popodnevnim satima, ispred slastičarne „Egipat“ se iskupila veća grupa hairli merhametlija i gradžana, koji su razdragano klicali: „Hej, Europo, imaj nas u vidu, mi imamo tvoju piramidu!“ pjevajući: „Tekla voda, od kripte do kripte, i pon’jela sarkofag of Nefertite.“
    Malo iza akšama, grupa se spontano razišla, uzvikujući nešto na hijeroglifima, što nismo uspjeli razumjeti.
    Ekskluzivno za TENU (Tersijansku novinsku agenciju): Alfred ibn-Ahmo Tersalija

  6. *Класни презир као принцип наших грађанских ‘селебритија’*

    https://iskra.co/kolumne/klasni-prezir-kao-princip-nasih-gradjanskih-selebritija/

    У опсадном стању, у ком тренутно живимо, свашта се пише. И треба тако. Јер, слобода говора корисна је и у ванредним околностима. Можемо да чујемо аргументе и за она мишљења која не делимо. Ако су ти аргументи јаки, мишљење ћемо да променимо. А ако су, пак, слаби, наше мишљење само ће бити учвршћено.

    Прочитао сам, рецимо, текст Теофила Панчића против увођења ванредних мера. Његови аргументи, које никако не потцењујем, нису, међутим, променили моје уверење да су извесне ванредне мере биле неопходне. (Да ли баш те и у тој мери, друго је питање).

    Такође, прочитао сам и текст Андреја Ивањија против забране кретања старијих од 65 година. И његови аргументи, који, такође, не мислим да су за потцењивање, нису ми били довољно убедљиви да се предомислим у вези потребе такве или сличне мере.

    Нећу да кажем да сам у овој ствари до краја у праву. Допуштам да ћу можда, зависно од даљег развоја прилика, да променим мишљење о ванредном стању. Али, свакако да је за све нас важно да одржавамо слободу мишљења. Јер, само тако, као друштво, можемо да доносимо рационалне одлуке.

    Међутим, текст Биљане Србљановић, објављен у Блицу, у коме она шири отровну мржњу према пензионерима прилично ме је узнемирио. У њему готово да нема аргумената. Само гола лична импресија: „ја да вам кажем“.

    Због тога сам ухватио себе како се питам: нису ли такви чланци, заправо, злоупотреба слободе кроз типични говор мржње?

    Србљановићева, најпре, цело српско друштво представља као агрегат егоиста. Том друштву она, као каква етичка хероина, држи моралне лекције: „Немамо ми ту чудну особину да стављамо друштво испред себе самих, несолидарни смо људи, `мој живот вреди више од твог` је модел, такви смо, да се не лажемо и то смо показали много пута“. „Ово друштво је“, каже даље Србљановићева, „дубоко несолидарно и недисциплиновано“, оно је „болесно изнутра“, па „вирус који долази може само да га докрајчи“.

    Не знам на основу којих је то истраживачких налаза професорка Србљановић дошла до тако црне слике српског друштва (и нас као народа). Напротив, социолози, на основу поновљених истраживања, налазе да је за Србију и даље карактеристична „вредносна дисонанца“ између раширених колективистичко-солидаристичких осећаја становништва и егоистичко-дарвинистичких норми званичног капиталистичког система.

    Србљановићева је, међутим, до слике о грађанима Србије (да не кажем о Србима) као о саможивим дивљцима дошла, не знам којим другим путем, него тако што је посматрала себе и своје социјално окружење. Она каже: „Сетите се баба које смо мрзели, што су (за време бомбардовања 1999. – С. А) трчале да од поднева заузму преноћиште по склоништима зграда, не марећи што за комшију с дететом нема места, па ни да понуде да се смењују или деле. Е то се сад враћа, кад, као несолидарно друштво кажемо – није тако страшно, од вируса умиру само стари, а ја нисам стар. Сваки пензионер који је отео место сваком младом родитељу пре 20 година у склоништу, осудио је генерације стараца на немилост друштва и то видимо сад“.

    Дакле, Биљана и њено друштво мрзели су пензионере јер су њима, младима и важнима, отимали места у склоништу (?). А Биљана и њено друштво, пак данас, изгледа да сматрају да пензионери, како год да их коси корона, само добијају оно што су заслужили. То је тек мало закаснела инсант карма и космичка правда…

    Моја су, међутим, искуства с тим „бабама-отимачицама места у склоншту“ другачија. Месец дана пред бомбардовање, родио ми се најстарији син. Када се сећам тог периода, немам ниједан негативан доживљај. Напротив, управо су најстарије комшије, попут чика Васе Пантелића (1922-2008) или Милутина Чолића (1919-2009) – и да их не набрајам – показивале највише љубазности и предусретљивости кад год би видели породицу с бебом.

    Из Србљановићкиних редова, заправо, избија комбинација мржње и презира према пензионерима. То је карактеристично за наше кругодвојкашке селебритије. Но, то је приметно и за све кандидате (аспиранте) који хоће да се учлане у елиту. Тај безразложни ресантиман почива на снобовско-скоројевићкој социјалној дистанци према суграђанима који су вишеструко депривилеговани: 1. због старости (и болести); 2. због сиромаштва; и 3. због искључености из пожељног начина живота (попут маст хев одласка на адвент у Загреб).

    Пензионери су, заправо, најсиромашнији а најкрупнији сегмент српског друштва. Зато је презир према њима најчешће и израз класног презира припадника једног танког, привилегованог слоја у Србији према свима који су испод њих.

    Да подсетим, пензионера у Србији има чак 1,7 милиона (децембар 2019). При томе њих 28% прима месечно мање од тзв. минималне пензије (износи 15.000 динара). А чак 60% њих прима мање од просечне пензије (износи 26.644 динара).

    Могу ли Србљановићева и њено друштво да замисле живот с 15.000 месечно? Наравно да не могу чак ни са 26.000. Зато су и развили мит о српским пензионерима.

    По том миту, наши умировљеници су, ето, „сами криви“ за све што их је снашло. „Гласали су за Слобу“ и „бацали цвеће на тенкове“. Зато сада, заправо, само „кусају то што су удробили“.

    Исти мит каже да су „ми-урбани“, насупрот пензоса, одувек били супериорних ставова и понашања. Гласали су „исправно“ и борили се против „српског национализма“. Стога сада, захваљујући „свом таленту и труду“, оправдано припадају „прогресивном средњем слоју“.

    Поента је да би сви они – тј. цела Ћирјаковићева суши елита – живели још много боље само да нема српских пензоса и других заосталих Срба, заправо губитника транзиције, који љуте наше евроатлантске пријатеље (у вези Косова и Русије), пошто и даље гласају за „националистичке странке“. А све српске партије су, заправо, националистичке – осим можда ЛДП и ГДФ.

    Овај мит о пензионерима саставни је део мита о меритократији. Тај мит свесрдно негује наша компрадорска буржоазија и (ауто)колонијална интелигенција. То је мит који, како тачно уочава В. Табашевић, господари Србијом. Не влада нама „косовски мит“, већ „мит о меритократији“.

    По том миту, не добија се део системске ренте као награда за предају стратешких ресурса и радне снаге колонијал-капиталистима – што ради наша компрадорска буржоазија; и не добија се део системске ренте као награда за идеолошко оправдавање поретка колонијалне експлоатације и доминације – по чему се истиче наша (ауто)колонијална интелигенција.

    Не, по миту о меритократским заслугама, цела наша селебрити интелигенција, као и опслужујућа грађанштина, свој привилеговани материјални и друштвени положај дугују искључиво „свом таленту, труду и веровању у европски систем вредности“. Хау јес ноу…

    Некада се доиста зачудим колико далеко иде идеологија те, заправо, класне поделе на „нас, изузетне“, „који смо елита овог друштва“, и на остале чланове „примитивне Србије“. Рецимо, Весна Пешић каже да је „у европској цивилизацији, Србија примитивно друштво, таква јој је и држава“, а и „народ је полуписмен у највећем делу“. „Срби су у већини расисти, зато овде нико и неће да остане“, примећује још она. С друге пак стране, Пешићева каже: „А шта имају Срби пристојно сем тог круга двојке? Само искомплексирани Срби причају завидљиво о `кругу двојке`, у тај круг не могу да уђу макар живели на Теразијама. То (круг двојке – С А) није део града, већ просветитељско мало језгро које нервира српску нацошку паланку“.

    Да би се истакла разлика између нас, „евро-цивилизоване мањине“ и вас, „примитвно.национачлистичке већине“, неопходно је што лошије говорити о српском друштву и држави. Често се употребљава типична расистичка терминологија у којој су „смрад“ и „смрдљив“ главни диквалификативи.

    Тако се Биљана (дабровојвођанска) Стојковић жали да живи у „устајалом смраду мочваре зване данашња Србија“, Никола Самарџић се тужи што је „заглављен у смрдљивој курдско-цинцарској касаби“, Никола Крстић каже да „не смрди Београд на људски измет, већ на православне џихадисте и попове који се не перу“, а Данас, у својој серији репортажа зашто-треба-отићи-из-Србије преноси изјаву једног нашег избеглог јапија: „Одлучио сам да напустим Србију у тренутку кад је у Србији почео да се осећа велики `смрад` немаштине и једноумља“.

    Ако се пак неко, као Љиљана Смајловић, случајно усуди да каже да „ово ипак није најгоре место на свету“, одговориће јој инфлуенсерка „Ksenija“ (32.700 пратилаца), са: „Љиљана, ово јесте (изворно наглашавање) најгоре место на свету. Ово је септичка јама која прелива“. Након тога ће Смајловићева, у истом низу, бити чашћена најразличитијим увредама, укључив и „удбашки релативизатор, најгоре сорте“ – само зато што не мисли да је Србија најгоре место на свету и септичка јама која прелива?

    Србија се још, у објавама наших селебритија, назива и „Србистан“, у смислу „православно провинцијалне забити“ (Емило Павловић), „ретроградни казамат Европе“ и „најљигавија земља у Европи“ (Никола Крстић), „цивилизацијска рупа“ (Бојан Јовановић, „бивши ђакон“), док се за „епицетар нашег проблема“ проглашава „затуцани народ и похлепна власт“, при чему „народ сноси основну одговорност за свеопшту заосталост у Србији“ (Ненад Прокић)- Имајући у виду такав народ, јасно је зашто наши селебритији осуђују и исмевају „мешање карата социјалних, где се заправо и дан данас дичимо тиме како су сви са основном школом могли сваке године на летовање – што није нормално, то нигде не постоји, то једноставно није реално“ (Миодраг Мајић).

    Из мржње и презира према нижим класама, која се свагда испољава као својеврсна „алергија на народ“ (Андреа Јовановић), произлази агресија, почев од прижељкивања грађанског рата – заправо, огољеног класног рата против остатка друштва (те „безубе Србије“ која би, ето, хтела сваке године на море). Како рече Дашко Милиновић, „отворено призивам грађански рат, важно је само да буде скроз у Србији, да не дирамо друге својом јадношћу више“. А инфлуенсер-левичар Tochkonja (12.500 пратилаца) признаје: „Грађански рат је једини рат који има смисла. Можеш да убијеш онога кога стварно мрзиш“.

    Наши селебритији се, у истом стилу, залажу и за „нову четрдесет осму“ (Никола Самарџић; а када их питају „где сада да нађемо Голи оток?“ исти мислилац каже: „у Хрватској, додуше, шлепери на Батровцима, осам сати“ – чекање на граници је, ваљда, једини проблем)“; уживају у маштању како ће „следећи пут прво похапсити оне који буду причали како нису за реваншизам“ (мото Дариа Хајрића), питају се „зашто Срђа Трифковић (већ) није у затвору“ (Исидора Стакић – а зашто би био?!), траже да „тужилаштво забрани (Вечерње) Новости због ширења мржње – наслов је довољан!“ (изворно наглашавање, Жарко Богосављевић; а наслов је гласио: „За `Мирдиту` је Косово независно“ јер је на фестивалу промовисана публикација Историја Косова у уџбеницима Косова, Албаније и Србије – дакле, шта у наслову није тачно?)…

    Они се радују да је „једина добра ствар с овим друштвом то што ће неминовно изумрети“, а што их уопште „не растужује“ (Марко Крстајић; али, исти аутор се „заплаче“ када „прочита да су у Ирској ницала поља јечма на местима где су биле масовне гробнице устаника“; јадни Ирци, шмрк, шмрк, а ми Срби, најгори смо, јебем те Србијо, ко последњи изађе нека угаси светло), националну опозицију називају „Dvermacht-ом“, „шугавим фашистима и хушкачким говнима“ (Дарио Хајрић), Хандкеа зову „ђубретом негационистичким“ (Биљана Србљановић), Горану Весићу се опуштено обраћају с „магарчино јебена“ (Дарио пристојниту Хајрић), Рајко Ђурђевић је Рајко Циганин (Никола Самарџић), а Ломпар је „псеудоакадемски шарлатан“ (Срђан М. Јовановић) и „фашиста“ (Невена Бојичић) који „трабуња“ (Слободан Георгијев)…

    Како наше суши-стадо види своје сународнике најбоље се разуме из једне шала-шега репортаже објављене на сајту Vice, под називом „Цео дан сам се понашао ‘најсрпскије’ могуће“. Аутор, Урош Димитријевић, који за себе каже да „можда стварно не гаји класичне особине једног патриоте“, јер се „увек осећао као да не припада у потпуности овде“, сада се „одлучио да на један дан усвоји неке особине и дневне рутине просечног Србина“. Стога је одмах по устајању дрмнуо вињак, обукао кожну јакну на доњи део тренерке и ставио шајкачу, „јер апсолутно нема потребе да се било шта слаже с било чим“, сву обућу је ставио испред стана, на ретровизор окачио крст и опанак, ручао и вечерао пљескавицу с луком, „едуковао“ се тако што је гледао интервјуе Мирољуба 555-333 Петровића, затим се испред зграде попео на оборену жардињеру и бацао петарде, да би завршио дан напивши се као свиња…

    Све наведено још једном потврђује запажање Зорана Ћирјаковића да су се „ови одомаћени ставови о непоправљивој инфериорности сународника временом кристалисали и метастазирали баш на друштвеним мрежама, где позападњачене и отуђене домаће елите своју дистинкцију – иако је она често ништа друго до пуки одраз класних привилегија – редовно изражавају увредљивим аутооријенталистичким, ауторасистичким и аутошовинистичким дисквалификацијама“ (овде 173).

    Ове класне привилегије, повезане с уобичајеном компрадорском функцијом смућивања памети и легитимације колонијалног система, долазе чак до изражаја и у овим, ванредним околностима.

    Као што је то приметио Срђан Гарчевић, „ако се гледа N1, највеће жртве ове кризе су власници кућних љубимаца с егзотичним прехрамбеним потребама (који не смеју да једу људску храну) и људи који су се заглавили на егзотичним дестинацијама током пандемије“.

    А Никола Танасић пише: „Карантин је идеалан показатељ у коликој мери друштвене мреже не одражавају стварну слику народа. На друштвеним мрежама су сви на распусту: читају, гледају филмове, деле поезију, праве рукотворине. А пола грађана и даље ради – ложи топлане, превози робу, производи храну. На радију нека гошћа из света културе раздрагано говори о `добродошлом одмору од суманутог темпа живота`, о прилици да се културно уздиже, обилазе виртуални музеји, да се свира и ствара. Ни једном речју није показала свест да је за пола грађана живот постао несношљив. Ти људи морају да раде све што иначе раде: да не касне на посао, да остваре квоту, да заврше папирологију, да зараде дневницу, а све у условима у којим је кретање ограничено, радно место виси у ваздуху, а болест вреба иза ћошка…

    „Заправо“, наставља Танасић, „карантин је распуст само за један мање-више привилегован део средње и више класе који (1) може да ради од куће, (2) није егзистенцијално угрожен губитком посла, (3) има `социјални падобран` да може да издржи месец-два неактивности. И тај свет сада – између онлајн изложбе Ермитажа и бесплатног концерта Мет опере – може да се љути на суграђане који `неће да седе код куће`, `нису дисциплиновани`, `не воде рачуна о себи и другима`. Огроман број наших суграђана не може себи да приушти ово ванредно стање. Немају кад да разумеју шта се догађа, јер је њихов свакодневни грч постао још тежи. Стога ова промена темпа и спољних околности није прилика да `надокнадимо пропуштено` на Нетфликсу, Јутјубу, Гудридсу и сл., већ да погледамо друштво у коме живимо, и схватимо смисао речи заједница у оваквом критичком тренутку. Па да из карантина заиста изађемо паметнији“.

    Током писања овог текста стигла је вест да је и Биљана Србљановић оболела од вируса. Жао ми је због тога и волео бих да ова криза доиста допринесе да сви из ње, како каже Танасковић, изађемо паметнији – схвативши, између осталог, и шта значи заједница. И разумевши колико има истине у ономе што је написао Станко Церовић: „Држава је једина заштита народу од олуја историје“.

    Тачно знам тренутак у коме сам се и ја освестио у погледу хијерархије вредности и идентитета. То је било 23. априла 1999. године у 2:06. Тада је, наиме, бомбардован РТС. Моја двомесечна беба имала је стомачне грчеве и управо сам је љуљао када је силина експлозије отворила врата од терасе, која су била тек отшкринута (стан се, иначе, налазио код Ташмајдана). Захваљујући томе, стакло нам се није сручило у лице.

    Био сам велики противник Милошевића. Али, тада сам схватио да је за НАТО мој син једнако мета колико и Милошевић. Јер, за непријатеља сви су Срби исти. Они нас нападају као народ, а „када сте нападнути као Јевреји, морате се бранити као Јевреји. Не као Немци или грађани света или заговорници људских права. Не, него: шта могу конкретно да урадим као Јеврејин?“ (Хана Арент).

    Ова нас пошаст, наравно, не напада као Србе. Али, опет се показује да постоје две јасне линије одбране: свет се брани повезан у породице и организован у државе. И што су породице и државе боље, а њихови чланови посвећенији и сложнији, изгледи на успех су већи.

    Не можете, међутим, своју државу деценијама активно да претварате у економску, политичку и културну колонију, да је ниподаштавате, исмевате и понижавате, а да је онда зовете у помоћ и очекујете да се преко ноћи преобрази у надмоћну супермашину. И не можете већину својих сународника да надмено третирате као нижу врсту, готово као марву, а да онда од њих тражите, чим се нађете у невољи, „солидарност“, „хуманост“ и „несебичност“.

    Но, најлепше од свега је то што је наш обичан човек такав да, у кризи, прелази преко свих класних подела и преко свих ранијих обеда. И обавезно показује дубоку емпатију и солидарност према своком од ближњих.

    Памтите то, ви „урбани“, „способни“ и „едуковани“. Запамтите то, ако можете, и онда када све ово прође – а ви се вратите на своје „заслужене“ статусне позиције.

    Добар је овај народ. Зар не можете бар мало да га поштујете?

    Слободан Антонић

  7. „Библија“ српског аутошовинизма…

    September 08, 2019
    https://nepismenidjavoljiadvokat.blogspot.com/2019/09/filosofija-zla-ili-zla-filosofija.html

    * Filozofija zla ili zla ‘filosofija’ Radomira Konstantinovića *

    (Z. Ćirjaković, 2016. „Politika“)

    Da ne bacate pare na glasilo najdublje, autokolonijalne države, koje krade moje ideje – stari tekst, tačnije jedan dugačak i četiri kraća teksta objavljena u „politici“ kao „tema nedelje“ 2016. godine, nažalost uvek aktuelan u zemlji fatalno zatrovanoj bedom autošovinizma.

    Privilegovani ljudi, rekao je jedan mudar američki profesor, vole da veruju da je granica između dobra i zla fiksirana i neprobojna – „oni su na dobroj strani, drugi na lošoj“. Za razliku od običnog, „prostog“ sveta, koji sliku najvećeg zla obično smešta u nepoznato, ono što je daleko ili drugačije, ušuškane „sofisticirane“ elite vole da ga vide oko sebe, iza prvog musavog zida i blatnjavog ćoška, usred onoga što im je najbliže i što najbolje poznaju.

    Ipak, retko je u delima koja nisu završila u ropotarnici intelektualne istorije jedno zlo – uokvireno prepoznatljivim kulturalnim obrascem i ilustrovano stihovima pesnika naroda kome pripada autor – predstavljano toliko velikim, duboko ukorenjenim i neuništivim, kao u knjizi pežorativnog naslova „Filosofija palanke“. Pre nego što nam, negde pri kraju, saopšti da „palanka“, u stvari, nema svoju filozofiju, Radomir Konstatinović iznosi razmišljanja koja su hipnotisala srpsku liberalnu elitu i zagrejala srca ekstremnih nacionalista u okruženju.

    Bez uzimanja u obzir sadržaja i uticaja „Filosofije palanke“ nije moguće razumeti dubinu podela u Srbiji, iscrpljujući „kulturni rat“ dve Srbije kome se ne nazire kraj. Za mnoge antinacionaliste, slučajne Srbe, ona predstavlja Bibliju antifašizma, knjigu koja je najavila i objasnila srpske zločine. Opisivana je kao ne „samo otkrivalačka nego, gotovo, i proročka“.

    Latinka Perović je u njoj otkrila kristalnu kuglu u kojoj se vidi naše neevropsko sutra – „služeći se mimikrijom, duh palanke kao infrastruktura nacionalizma drži i dalje Srbiju na odstojanju od Evrope.“ Iako ističe da se o njoj „raspravljalo na naučnim skupovima“ moćna istoričarka smatra da je to „nedovoljno za knjigu koja bi trebalo da postane nova Biblija“.

    Istovremeno, ona je u najužoj konkurenciji za Bibliju srpskog autošovinizma. Postala je sofisticirano priručno opravdanje za stavove koji bi, izgovoreni o nekom od komšijskih naroda, privukli pažnju ako ne tužilaštva onda resornih organizacija građana u civilu. Možete pročitati i zaključak da ovde „predugo živi narod sa zakasnelim pretenzijama na modernost“.

    Ali, šta je poručio sam Konstantinović, rodonačelnik Druge Srbije? Da li je njegova knjiga alatka za borbu protiv „srpskog nacizma“ ili sredstvo za „nacifikovanje“ Srba? Pomaže li „Filosofija palanke“ da postanemo (pravi) Evropljani ili nam poručuje da to nikada nećemo biti? Konačno, treba li je uopšte čitati?

    „Palanka je, kaže se, naša sudbina, naš zao udes. Nema niti može da bude promene. Istorija nas je zaboravila, kao u nekakvoj velikoj rasejanosti“, piše Konstantinović. Palanački svet „ispoveda religiju zatvorenosti, religiju u kojoj je vrhovni bog ovaj bog jedinstva, a njegova antitetička, demonska sila, zlo apsolutne otvorenosti“.

    Latinka Perović tvrdi „da je čitanje Filosofije palanke postalo neka vrsta merila za stvarni iskorak iz duha palanke.“ Ali, sumnjam da su „Filosofiju palanke“ pročitali i mnogi od onih koji jadikuju o „čuvenoj, a nepročitanoj knjizi“.

    Štaviše, njen uticaj je sasvim u neskladu s njenom čitanošću. Duboko pesmistička poruka odavno postoji nezavisno od samog teksta, repetitivnog štiva čiji se autor upinjao da ne kaže ono što govori. Ona nam stiže preko brojnih glasnika, intelektualaca i aktivista koji su je uprostili i pamfletizovali, prilagodili „urbanim“ ukusima u ubrzanim, „rijaliti“ vremenima.

    Ipak, neumorni promoteri su je pravilno razumeli. Problem nije u tome kako su tumačili Konstantinovića već kako su vrednovali njegove zaključke, diskvalifikujući pri tome one koji se ne slažu kao „zarobljenike palanačkog duha“. Glavni odgovor na kritike je da on nije pisao o palanci već o univerzalnom zloduhu koji se, valjda slučajno, zove baš palanka.

    Tamara Kaliterna je svoj panegirik naslovila „Filozofija Srbije“. Ona piše da je to „filozofija zatvorenosti, hedonizam sabornosti, uteha nepokretnih istina, okovanost tradicijom i nasleđenim, neupitnost“. Zlatko Paković je, pak, jedan od apologeta koji se, kada ne tvrde da Konstantinović piše baš o Srbiji, lako zaborave i počnu da nas ubeđuju da „on ne govori o fenomenu koji se javlja isključivo u srpskoj kulturi, a to mu podmeću“.

    Da mu nije potrebno bilo šta podmetati demonstrirao je i Sreten Ugričić: „Narodnooslobodilačka borba u palanci, znamo to čak i ako nismo čitali Konstantinovića, nije moguća… U našoj Srbiji nema mogućeg. U najboljem slučaju, moguć je eksces, izuzetak, incident, greška i propust u sistemu… I zaista, svi smo se mnogo puta uverili: u Srbiji može ono što nigde ne može, ono što bi drugde bilo nezamislivo, nepojmljivo, dok istovremeno ne može ono što drugde i može i uobičajeno je.“

    Čak i da nekako poverujemo da Konstantinović stvarno piše o univerzalnom zloduhu, koji se otelotvorio baš u Srbiji, zemlji palanki – nedopustivo je da se najmračnija sila, jača od svake čovečnosti, zove kao i desetak balkanskih gradića. Zato čak ni naslov ove knjige nije nevin. Štaviše, bio bi nedopustiv i da ima aromu bilo koje druge kulturne lokacije – laošanske, paštunske, američke…

    Ponekad pomislim da je dobro što nisam rođen u Smederevskoj Palanci, koju građani kojima je stigmatizovana reč urezana u biografiju zovu jednostavno – Palanka. Ali, Konstantinović, naravno, piše o nečem drugom. Palanka je za ovog rođenog Subotičanina, slučajnog Habsburgovca, šifra za osmansku, „srbijansku“ Srbiju i njeno srpstvo, koje ugrožava zamišljenu vojvođansku izuzenost. (Ne)skriveni kultur-rasizam je i jedan od glavnih razloga zašto je „Filosofija palanke“ do sada prevedena samo na mađarski.

    Iako joj je etimologija složena, palanka nije neka kulturalno bezmirisna, neutralna reč – ona ima srpsko ime i osmansko prezime. U naš jezik je ušla kao turcizam, odrednica koja ima pečat prokazanog Orijenta, štaviše njegovih još prezrenijih oboda. Devet od deset globalnih Palanki su na Balkanu, koji je vekovima na Zapadu predstavljan kao prljav, krvožedan i masan – musavi mali Orijent bez egzotike, neprijatni, neevropski prostor na kome stanuju preteći islam i istočno, pravoslavno hrišćanstvo.

    Zato palanka ne može biti samo duhovni, geografski ili zemni pojam – ona je uvek i kulturna odrednica. Laslo Vegel piše da „Filosofija palanke“ predočava „jezivo istočno lice ovog regiona“ i da predstavlja „crnu hroniku srednjoevropskog i balkanskog ‘istočnjaštva'“. U svesti otuđenih elita, palanka je postala jedan od sinonima za antievropske okove, „pusto tursko“ utopljeno u „ružno srpsko“ – drugo ime Srbije koju vide kao čedo neprijatelja jedine prave, zapadne civilizacije, neželjeno dete vizantijskog komonvelta i osmanskog ekumena.

    Konstantinovićeva knjiga je nastala u sklopu jedne od najneslavnijih evropskih intelektualnih tradicija – sistematskog vezivanja nezapadnih prostora, prvenstveno islamskog Orijenta, „crne Afrike“ i Balkana, za seriju sterotipa koji njihove stanovnike uokviravaju kao primitivne, infantilne, iracionalne, nepopravljive ili divlje robove tradicije, narode kojima su neophodni zapadni tutori, ljude koji bi, prepušteni sami sebi, povređivali i sebe i druge.

    Edvard Said je ovu naučnu, književnu i filozofsku neistinu o onima koji su drugačiji od Zapada nazvao jednostvano – „orijentalizam“. Kao i svaka opasna laž, „orijentalizam“ je baziran na tendeciozno odabranim slikama i malim istinama o različitim istocima – bliskom, dalekom, ruskom, balkanskom… Obezbedio je „moralno“ opravdanje za kolonijalizam i savremene oblike zapadne dominacije, čak i obasce mučenja u zatvoru Abu Graib u Iraku.

    (Auto)orijentalizam je jedini relevatan kontekst za razumevanje knjige koja je posrbila staru zapadnu sliku o balkanskom zlu, (ne)evropskom buretu baruta. „Filosofija palanke“ odlično ilustruje kako je u mozgove ljudi širom sveta urezivana zatomljena slika Orijenta i njegovog ružnijeg mlađeg brata Balkana. Štaviše, nemoguće je učitati Zapad u sliku (duha) palanke, armiranu kolektivističkom kulturnim obrascem i karikaturom našeg mentaliteta.

    Konstantinovićeva hrestomatija kultur-rasizma maskirana je filozofijom, kamuflažnim zastorom istkanim od zapadnog kanona – Hegela, Ničea, Hajdegera, Vitgenštajna… On je, piše kulturolog Davor Beganović, „tu nema nikakve dvojbe, ‘težak’ spisatelj“. Ali, to je nategnuta, egzibiciona težina, beda filozofiranja nastalog iz želje da se odrednice ne-Zapada, delom stvarne, mnogo više zamišljene, podmetnu kao slika univerzalnog zla. Cilj joj je da zavede „kulturnog“ čitaoca, ovdašnjeg umišljenog kosmopolitu.

    Čak ni naslov knjige nije prevodiv na engleski. Transkribovan kao the Palanka, Konstantinovićev portret istočne opasnosti mogao bi da privuče ksenofobične glasača Donalda Trampa, ali ne verujem da bi ova ciljna grupa poželela da okrene prvu stranu. U intelektualnim krugovima, možda bi imala prođu kod neokonzervativaca. Mada, iako skloni društvenom inženjeringu i sumnjičavi prema volji „svetine“, čak i kada nije orijentalna, oni slične stavove umeju da iznesu mnogo suptilnije.

    Neki od autora koji su citirali Konstantinovića, palanku su prevodili kao „mali grad“ i „provincija“, rečima bez orijentalnog prizvuka. Ali, vezivanje neuništivog zloduha za varošice i unutrašnjost, sveprisutna i često klevetana ljudska staništa, sugeriše neke druge ružne elitističke „izme“, delegitimisane mnogo pre Saidove razorne kritike „orijentalizma“.

    Jednostavno, vrhunsko zlo ne sme biti uokvireno ni kao provincijalno ni kao orijentalno, balkansko ili srpsko. Povrh svega, sadržaj Konstantinovićeve knjige verno odražava sve neprihvatljive aluzije sadržane u naslovu. Zato je „Filosofija palanke“ danas ne samo kulturalno već i politički neprevodiva.

    Nažalost, njena popularnost i uticaj u Srbiji ne može se tumačiti isključivo elitističkim amovima, prisutnim svuda gde su modernizacijski procesi počinjali sa zakašnjenjem. Samo splet identitetskih, mentalitetskih, istorijskih i političkih razloga može da objasni ovaj zbunjujući fenomen. Ne treba gubiti iz vida da su pristup i unutrašnja logika ove anti-utopije – poduke srpskoj eliti da se ne zanosi, da digne ruke, knjige koja je poziva na intelektualnu secesiju, ograđivanje od Srbije – natopljeni kulturnim obrascem koji autor uporno kleveće.

    Ne čudi da je ovaj manifest ukinute srpske budućnosti kultni status stekao baš u Vojvodini, gde nedostaju etnički temelji klimavog separatizma. Zahvaljući „Filosofiji palanke“, on danas može da se izdaje za kulturni i civilizacijski. Treba se spasavati od, kako reče Bora Ćosić, „palančana u koje gradski čovek beogradski nažalost se često pretvara“.

    Još je jasnije zašto ova ideološka knjiga-bomba ima neprocenjivu vrednost na tržištu drugosti, gde za „evropske vrednosti“ (i bolji život) ratuju preduzetnici dekontaminacije, fundamentalisti suočavanja i barjaktari ugroženosti brojnih starih i novootkrivenih manjina.

    Odijum ove elite, koja se nekako izbavlila iz srpske civilizacijske ponornice, rezervisan je za intelektualce koji, manje ili više vešto i uverljivo, pokušavaju da govore u ime ponižene većine – „mase“ koja se ne stidi što pripada naciji koja je predstavljena kao neizlečiva sablast osuđena da baulja iz zločina u zločin.

    Ogorčeni „građanski“ umovi nisu istinske kosmoplite. Ni u njihovom skučenom univerzumu nema ničega sem Srba. Milorad Belančić, na primer, Milu Lomparu, jednom od kritičara, zamera da je stvario ispraznu nacionalističku sliku koja ga tera u narcisoidno „mi pa mi“. Ali, i u onome što pišu Belančić i Konstantinović postoje samo bajkovita Evrope i mi. I oni stalno govore „mi pa mi“, samo to ocrnjeno mi ne uključuje njihovo metastazirano „ja“.

    Pregrejani antinacionalizam koji proizvode je samo umiveni nacionalizam za druge. Belančić im je tako ponudio portret „jedinstvene, u sebi zatvorene, blindirane zajednice“ neuključive u Evropu, koja vapi „za dušom Tamnog vilajeta kao središta sveta“.

    Time se sugeriše da su ostali balkanski nacionalizmi dobri dok je srpski „zaslepljujuća, auto-hipnotička ideologija“, proizvod „srpskog duha“ sklonog da „mašta o genocidu“, kako je pisao Mirko Kovač. Stiče se utisak da je bilo lakše pobeći iz Aušvica i Kolime nego otrgnuti se od genocidne gravitacije uskogrude i zaostale Srbije-palanke i njene „potke krvi“.

    Autokolkonijalni umovi su obično bili veći pesmisti od njihovih kolonijalnih uzora. Konstantinović i sledbenici usvojili su devetnaestovekovnu ideologiju „civilizatorske misije“ – ali su je u slučaju Srbije mnogo direktnije predstavili kao nemoguću misiju.

    Njihova netolerantnost nije stvar samo novostečene distinkcije, i dalje klimave i nedovoljno valorizovane. Elitsitičku uobrazilju ovde proizvodi i utvara odbačenih korena, repovi kaljuge iz koje su se izmigoljili, često kao prva ili druga generacija „kulturnih“. Uostalom, da je tačno ono što imputira filozof Radomir ne bi postojao čovek Konstantinović, prepametni izdanak sandžačkih zabiti i jedne prašnjave pomoravske palanke.

    „Filosofija palanke“ je trasirala put srpskog autorasizma. Antifašizam i Evropa su na njemu lažni putokazi, dok su viskoparni stil i glumljena odmerenost obezbedili kakvu-takavu uverljivost jednoj otrovnoj misli, sumraku autokolonijalnog uma. Kasnije su ga naučno „asfaltirali“ Latinka Perović, Dubravka Stojanović i pletora aktivističkih mislilaca. Iako vole da veruju da se i dalje na marginama, danas je to dominatna intelektualna trajektorija.

    Konstantinovićeva knjiga je od Srbije odvojila veliki deo elite. Neki od najumnijih preziru zemlju u kojoj su ponikli i veruju da Evropa predstavlja neki drugi, jako daleki svet. Na „Filosofiju palanke“ se pozivaju i oni koji proklamuju: „Najbolji su otišli, najgori su ostali“.

    Država čiji su mnogi vrsni stručnjaci očarani jednim ovakvim štivom i tumačima njegove poruke ne može se nadati svetlijoj budućnosti. Iako je pisao o velikom i podmuklom zlu, Konstantinović nije ponudio neku novu „filozofiju zla“ – već jednu zlu filosofiju.

    KETMAN ELITISTIČKOG UMA

    U samom srcu Konstantinovićeve slike zla i stalnih sporenja oko stvarne teme njegove knjige nalazi se strategija koja je obeležila intelektualnu istoriju komunizma – ketman. Originalno je razvijan u manjinskom, vekovima progonjenom i tajenom šiitskom islamu. U knjizi „Zarobljeni um“, Česlav Miloš je istakao da su ovu moćnu alataku, često u službi samoočuvanja, ambicije ili pritvornosti, primenjivali mnogi intelektualci kako bi u „vunenim vremenima“ diktature u ime proletrijata prikrili svoje stavove, hipokriziju ili strah.

    Napoznatiji ketman na Balkanu bio je Alija Izetbegović. Često je uspevao da razdvoji ono što mu je na srcu od onoga što mu je na jeziku. Ne čudi da je pred smrt pokušao da negira da ga je koristio. „Znaš, Avdo, ketman prmjenjuje manjina, u većinskom okruženju. A mi smo ovdje većina“, rekao je otac bošnjačke nacije Abdulahu Sidranu, koji mu zamerao na „transparentnosti, prenaglašenosti ispoljavanja muslimanskog verskog osjećanja“.

    Konstantinovićeva iznurujuća mimikrija nije vezana za strah od titoističke vlasti, čiji je bio miljenik, neokrznut brojnim obračunima i sa levim i sa desnim skretanjima. On nije bio ketman koji brani svoju moralnost, već autor koji poseže za ketmanom kako bi zataškao sopstvenu etičku prazninu.

    U prvom delu knjige, „dostojanstveni“ Konstantinović je često kontradiktoran – kada je čitalac siguran da govori jedno on voli da kaže nešto sasvim suprotno. Tu je njegova cirkuralna misao pretrpana nategnutim imeničenjem prideva i ponavljanjima serije visokoparnih floskula, što valjda treba da očara „kulturne“ čitaoce, i, istovremeno, zabašuri ideju vodilju – zakivanje svog naroda na dnu sugerisane civilizacijske lestvice.

    Ipak, ovu hotimičnu zbrku je sam razrešio otkrivši svoj ketman. Pažljivim čitaocima Konstantinović je poručio da dozirana konfuzija i preigravanje rečima nisu slučajni kada je napisao da dostojanstvenost, kada uopšte govori, „govori sa veoma velikom posrednošću u izražavanju“. Tako ih je naveo da tragaju za nenapisanim, onim čega samo prividno nema.

    Iscrpljujuća posrednost, kojom je prožeta prva polovina knjige, polako bledi u podjednako dugačkim „Beleškama“, koje predstavljaju ključ za prepoznavanje srbocentrične, deklarativno univerzalne, slike „tiranije palanke“. Sinergija „Beleški“ i pažljivo doziranog razobličavanja sopstvenog ketmana pomaže da razumemo činjenicu da se sledbenici ne libe da iznose stavove koje, zarad dostojanstvenije poze, Konstantinović nije želeo jasno da izrazi.

    „Filosofija palanke je bila, a i danas je, misao o temeljnoj agoniji/krizi života na ovim prostorima, krizi u kojoj je nesreća upisana ili urezana, kao rutina i ožiljak, kao neizbežna frustracija života. Nema sreće u palanci, kao što je nema ni u srpskom stanovištu. Nema sreće i zato ima prokletstva“, zaključuje Milorad Belančić.

    NACIFIKOVANJE SRBIJE

    Pod krovom Konstantinovićeve palanke smestio se i „srpski nacizam“. Posvetio mu je poslednje poglavlje knjige. Opisuje ga kao „zlo u sukobu sa istorijom, zlo od pokušaja istorijske regresije, linijom nasilnog povratka u van-vremenost prošlosti“.

    Konstantinović govori o „nužnosti nacizma u duhu palanke“ i tvrdi da se „srpski nacizam poziva na kosovski mit“. Nasuprotog „Hitlerovog nacional-socijalizma“, koji za Konstantinovića, u suštini, nije nemački, on vidi „srpski nacizam“ kao kulturalno proizveden i opsednut „opako-tuđinskim“ i „tautološki večno-plemenskim“.

    „Ideja o tome da je nacizam tuđ duhu palanke, jeste ideja kojom jasno progovara sam taj duh kao nepomirljiv sa egzistencijom sopstvenog zla“, piše Konstantinović. On ovim poručuje da svako ko negira da nacizam ovde ima nacionalnost samo dokazuje da je hodajuće stanište tog posrbljenog nacizma.

    U senci „Filosofije palanke“ potrebno je podsećati i da Hitler nije bio Srbin. Zločin koji je postao, verovatno nedostižni, standard ljudskog zla nisu počinili srpski generali i šidski „Škorpioni“, redovno sugerisani kao egzemplarni izdanci „srpske patrijarhalne civilizacije“, u koju negaciju „moderne civilizacije“ smešta pizma Latinka Perović. Nisu ga organizovali ni Hutui ni izdanici plemena inih „Kunta Kintea“ iz Konstantinovićeve rasističke imaginacije.

    Zloduh nacifikovanog srpstva, tvrdi Konstantinović, deluje „u ime večno-plemenskog, večno-rasnog čiji je govor govor ‘krvi'“. I ovde njegova misao ide utabanom stazom „orijentalizma“, naslednika eugenike i fiziognomije, začetog u vremenu kada su zapadni naučnici merili lobanje pripadnika drugačijih rasa i kultura.

    „Filosofija palanke“ prati staru praksu da zločinjenja „ostalih“ budu objašnjena okamenjenom tradicionalnom kulturom, a zapadna slučajnim greškama, prolaznom ideologijom ili ličnom patologijom „zlog genija“. Navodno, samo Zapad ne robuju iskonskoj i kič kulturi već proizvode pravu, postmodernu, kulturnu kulturu.

    Ali, u istoriji zla, orijentalna su obično bila pataljasta u odnosu na Zapadna. Po pravilu, najveća su bila krvoliptanja modernosti, najmodernijih ljudi i naprednije tehnologije – od „Maksimovog“ puškomitraljeza preko gasnih komora do nuklerane ljudožderke. Nažalost, kod nas nije prevedena Baumanova „Modernost holokausta“. Ne uklapa se u sliku zla osenčenu srpskim kulturalnim obrascem, kojom bi „dekontaminatori“ da ispiraju mozgove.

    Holokaust su počinili moderni i kulturni ljudi, željni čistih ulica i „vrtnog društva“, vizije koja je neprijatno slična onome što bi, po ikonama Druge Srbije, trebali da postanemo da ne bi robovali zloduhu palanke. U najvećem zločinu u zabeleženoj istoriji sve je vrcalo od urednosti, racionalnosti, efikasnosti i – zapadne modernosti. Ako već treba da se suočavamo, Srebrenica je sramni dokaz da smo postali moderni, ne da smo ostali primitivni.

    ZVERI SRPSKE U REPUBLICI ŠUMSKOJ

    Palanka je, sa svim ružnim konotacijama koje joj je prilepila avangarda Druge Srbije, u Beogradu postala sinonim za užas i diskavlifikacija koja se svakodnevno može čuti u urbanom žargonu svih generacija, prvenstveno u obrazovanijim krugovima.

    Na primer, našim uglednim naučnicima nijedna od gomila paušalnih kvalifikacija, koje je na portalu „Peščanik“ nedavno izneo Mijat Lakićević, nije zasmetala koliko tvrdnja da nam je „nauka palanačka“. Oni je vide kao posebno „zlokobnu“ i negoduju što neoliberali „i onaj preostali kvalitet guraju u palanačko blato“. Teško je reći šta je tužnije – Lakićevićev argument ili povređenost njegovih oponenata u polemici koja odlično ilustruje dubinu uticaja Konstantinovićeve knjige na srpske elite.

    Ali, iako je i građanska i nacionalistička elita u Sarajevu „Filosfiju palanke“ prihvatila sa istim žarom kao i ovdašnji liberali, reč palanka tamo nije ušla u kolokvijalni govor. Ona se zapadno od Drine retko pominje. Dehumanizacija i diskvalifikacija Srba i njihovih interesa u Bosni i Hercegovini prati sasvim drugačiju logiku – ozverivanja.

    Mada, mnoge bošnjačke intelektualce, čija su „srca okrenuta Istoku“, originalno je privukla Konstantinovićeva „nacifikacija“ srpstva, dok su njegovo vezivanje za Orijent uglavnom ignorisli. Islamofobični „orijentalizam“, u čijem ključu razmišlja Konstantinović, predstavlja anatemu za ljude kojima je islam važan stub identiteta.

    Kako je „srpsko zlo“ i u Bosni moralo da bude iseljeno iz Evrope, ono je prebačeno u afrikanizovano „srce tame“, prostor divljih zveri i poludivljih plemena iz druge velike grane „orijentalizma“, koju je, takođe, prvi sistematski kritikovao Edvard Said. Zato u „manjem od dva bosanska entiteta“ ne stanuju palančani nego „šumljani“ i „zveri srspke“. Zato je i Republika Srpska, u žargonu mnogih Bošnjaka, preimenovana u „republiku šumsku“.

    Naravno, ta „srpska“ šuma nije ekološki prostor čistog vazduha iz narativa koji oplemenjuju sliku neoliberalizma. Ona sugeriše neevropsku džunglu preuzetu iz starih slika „crne Afrike“. Ne postoje „zveri evropske“ – beštije mogu biti samo „ostali“, narodi koji ne žive na Zapadu.

    Meditirajući o duhu koji „pokušava da se izuzeme iz sveta životinjstva“, Konstantinović je dao legitimitet i ovakvoj bestijalizaciji: „Priroda, za duh palanke, može da bude samo životinjska priroda, ili ništa drugo. Ona je pravi svet u kome će čovek (palančanin) da se vrati svojoj istinitosti, odnosno svom izgubljenom biološko-iracionalističkom carstvu. Tu će u prirodi, prepuštajući se njoj, da se obnovi kao životinja“.

    Dehumanizujući pasaži su postali posebno važni. Naime, „srbijanski“ sledbenici su se suočavali sa nemalim problemom: muslimani su na Balkanu „dobri momci“. Nije lako pomiriti Konstantinovićevu sliku orijentalnog zloduha sa Srebrenicom. To je jedan od razloga zašto su „zveri srpske“ poslednjih godina prešle Drinu i, preko „Peščanika“, stigle i u Srbiju.

    Ipak, činjenica da je Konstantinovićev nacifilni zloduh trebalo izmeštati iz „varvarske“ Azije, kolevke islama, ka prašumama Afrike, u „srce tame“, nije doprinela preispitivanju „Filosofije palanke“ u Drugoj Srbiji. Naprotiv, pretvoreni smo u sabor zla i servirani kao „tri u jedan“ – Šumski Rajh Srbistan.

    OD LEKTIRE DO TABLOIDNOG NOVINARSTVA

    „Možda bi vredelo razmišljati o nekom zakonu po kome niko u ovoj zemlji ne bi mogao postati punoletan pre nego što pročita Filosofiju palanke i ponudi jasna svedočanstva o razumevanju prirode palanačkog duha“, sugerisala je Branka Arsić u tekstu u kome razmišlja na temu šta bi bilo „da se u našim srednjim školama, sedamdesetih i osamdesetih godina kao obavezno štivo čitala Filosofija palanke umesto kvaziliterature poznate pod lozinkom ‘Daleko je sunce’, tog primera palanačke pameti u kristalnom stanju“.

    U Vojvodini nisu čekali zakon. „Subotica je srećno odabrana za mesto iz kojeg će se inicirati negovanje intelektualnog nasleđa Radomira Konstantinovića“, izjavila je Latinka Perović, predsednica Saveta za očuvanje misaonog nasleđa Radomira Konstantinovića.

    Za Živana Berisavljevića, potpredsednika Saveta, „Filosofija palanke“ je danas „aktuelnija nego ikada pre“. Pored „Dana Radomira Konstantinovića“, koji će biti organizovani u Subotici, Zrenjaninu i Kikindi, Zavod za kulturu Vojvodine i pomenuti Savet ustanovili su i nagradu iz oblasti esejistike koja se „dodeljuje autoru do 30 godina“.

    Uz tranzicionu inkarnaciju „Tito, revolucija, mir“ preoblikovanja mladih mozgova, Konstantinovićeva zatarabljena misao je dobila i tabloidne verzije. Jedna od popularnijih je srpski „Vajs“, ogranak medijske mašine brendirane kao „novinarski pank“. Srbija je tu predstavljena kao dušegubka u kojoj caruje potpuno beznađe, ublaženo samo maminom sarmom i provodom do jutra.

    Zakon koji je predložila profesorka Arsić više i nije potreban. Uostalom, oklevetano književno delo Dobrice Ćosića, ražalovanog oca podeljene nacije, odavno je završilo na sajtu „Samo opušteno“ – u rubrici „Prepričane lektire“.

  8. dr Agan bur$ać

    „Ako se zna da je Novak porijeklom Crnogorac, nije jasno koji to bratski narod on podržava?!“ (7. Mart 2020.)

    https://www.oslobodjenje.ba/vijesti/region/dragan-bursac-ako-se-zna-da-je-novak-porijeklom-crnogorac-nije-jasno-koji-to-bratski-narod-on-podrzava-537548

    Osim što je navukao gnijev crnogorskog naroda na sebe, osim sto dijeli ionako podijeljen narod, osim što podržava kršenje ustavno-pravnog poretka jedne sekularne zemlje, Đoković bi mogao se se drži onoga u čemu je dobar, najbolji. A to je sport. Nikako velikosrpski nacionalizam!
    Dragan Bursać: Ako se zna da je Novak porijeklom Crnogorac, nije jasno koji to bratski narod on podržava?!

    Novak Đoković je podržao litijaše i mantijaše u Crnoj Gori. Potpuno bespotrebno, iznuđeno, potpuno neargumentovano, potpuno razočaravajuće. Pijunski, a ne šampionski.

    Ovako bi se u par rečenica moglo sumirati ponašanje Novaka Đokovića glede zvanične afirmacije litija i litijašenja.

    Osim što je navukao gnijev crnogorskog naroda na sebe, osim sto dijeli ionako podijeljen narod, osim što podržava kršenje ustavno-pravnog poretka jedne sekularne zemlje, Đoković bi mogao se se drži onoga u čemu je dobar, najbolji. A to je sport. Nikako velikosrpski nacionalizam!

    Mogao bi, ali je izgleda matica populizma iz Srbije mnogo jača. Toliko je jaka da se i jedan, možda jedini svjetski kalibar iz Srbije morao oglasiti i to u trećerazrednom nacionalističkom tonu.

    „Pozdrav i podrška za bratski narod u Crnoj Gori“ sve sa fotografijom litijaša, u početku je zbunila iskrene obožavatelje Novaka Đokovića diljem svijeta. Pogotovo ako se zna da je Novak porijeklom Crnogorac, nije jasno koji to bratski narod on podržava?! Jer oprema teksta u vidu fotografije slikovito otkriva da su to ljudi koji razlažu crnogorsko tkivo, da su to oni koji udaraju i na civilizacijske i na evropske tekovine Crne Gore. On podržava velikosrpske nacionaliste…

    Nego, zaista, koji je to bratski narod, kojeg podržava Đoković? Nekakva ekstenzija srpskog naroda? Ili pusta želja da se (ovaj put) kroz riječi svjetskog sportiste Crnogorci opet asimiliraju u papirnate Srbe. Odista nije jasno. Biće da je u duhu „Beogradskog sindikata“ i ostalih desnih populista, Đoković popustio srpskom ultranacionalizmu i sabe „dao“ za isti. Kako će i hoće li mu hrabri crnogorski narod oprostiti, hoće li i kako Novak zaigrati ikada u Podgorici, najviše je do Novaka.

    A šta mu je to trebalo? Dolijevati nacionalistički kerozin na srbijansku plamteću vatru revizionizma?

    I nije moralo biti tako. Jednom je jedan od najvećih kolumnista Boris Dežulović nazvao Novaka Đokovića „teniserom u ljudskom obliku“. Shvatili ste, on je bio taj koji je u eri industrijskog sporta dao i vratio duh sportiste. Doduše, bješe to duh balkanskog čovjeka, koji se može skriti od svijeta i Balkana, ali Balkan iz sebe izbaciti ne može. Bolje reći, malo fali da se pokaže onaj desni nacionalistički palanački duh, koji kipti ispod tri prsta, koji se utjelovljuje u neukosti i supismenosti, a eskalira direktnom podrškom ultranacionalistima.

    I opet, nije moralo tako.

    Jer, mogao je Novak Đoković da se drži savjeta fudbalskog trenera Jurgena Klopa, legende Liverpula.

    Pa da ih parafraziram Klopa: JA SAM SPORTISTA, NISAM POLITIČAR, NE PITAJTE ME ZA STVARI U KOJE SE NE RAZUMIJEM POPUT POLITIKE ILI KORONA VIRUSA!

    Da se mi razumijemo, Jirgen se razumije mnogo bolje u politiku od Novaka Đokovića, samim tim što je izgvorio ovu rečenicu, tako prijeko potrebnu u vremenima sveznadarstva. Jirgen je rekao ono što se očekuje od stručnjaka koji je IZNAD politkanstva. Na žalost, Đoković je aterirao i reterirao u kaljužu iz koje je možda, samo možda fizički otišao. Aterirao je u velikosprsko dvorište u kojem možda smrdi, ali se od gomile ne zna čiji je smrad. Ili to gomila kolektivno smrdi. U pustoj želji da se dopadne, ako ne svijetu,ono makar gomili u svom dvorištu, Đoković povlači potez koji će ostati trajna mrlja, na njegovoj čovječnosti.

    A za karijeru ćemo lako.

    O tome se birnu neke druge sudije, koje ne zanimaju ove stvari i to je dobro. Čovjekom biti, znači ponekda i zaćutati, pogotovo ako je mišljenje i znanje rovito.

    A mogao je, samo mogao, Đoković stati pored velikog Mate Parlova, pa reći Matine riječi: NE MOGU BITI NACIONALISTA, JA SAM SVJETSKI PRVAK!

    E, ali bi tada Novak bio svačiji i ničiji. Tada bi Novak kupio carstvo slobode koje nije od ovog svijeta, carstvo u kome te svako može popljuvati, jer ni jednom toru ne pripadaš, zato što svijetu, svijetu pripadaš. Tome, opet na žalost, Đoković nije, a kako se čini i neće dorasti. Ostaće upamćen kao veliki sportista i efemerni misaoni čovjek iz mase. Ništa više i ništa manje. Od toga.

    A to najviše boli. Prije svega boli svakog normalnog Đokovićevog navijača, a onda indirektno, shvatiće to i Novak, i njega samog.

    Pa da podsjetimo Novaka, bratski naord u Crnoj Gori je izodio između ostalih i njega, izrodio je heroje, izrodio je pisce, izrodio je naučnike, izrodio je umstvenike, izrodio je umjetnike, pisce, slikare, vajare, izrodio je glumce, izrodio je i u kamenu isklesao svoju državu, nezavisnost, svoj spokoj i svoju slobodu vijekovima prije pojave bijelog i svakog institucionalizovanog sporta… eto to je bratski Crnogorski narod.

    I baš zato što je takav, ne priliči mu da bude pijun umjesto šampiona, pa da je i stotinu puta šampion.

    “Svak je rođen da po jednom umre, čast i bruka žive dovijeka“, reći će vladika Rade. A moja malenkost može upakovati mirnije, tiše i nečujnije-šta ti ovo treba Novače???

    Antena M & Oslobodženje

Оставите одговор