Славко Јовичић Славуј: Силос

27. јануара, на Светог Саву, прије 19. година распуштен је посљедњи концетрациони логор у БиХ – "Силос", и то два мјесеца након парафирања Дејтонског мировног споразума и предвиђеног рока за распуштање свих логора у БиХ. Из логора "Силос", у којем је било затворено више од 600 српских цивила, тог 27. јануара 1996. године изашла су […]

среда, јануар 28, 2015 / 08:32

27. јануара, на Светог Саву, прије 19. година распуштен је посљедњи концетрациони логор у БиХ – "Силос", и то два мјесеца након парафирања Дејтонског мировног споразума и предвиђеног рока за распуштање свих логора у БиХ.

Из логора "Силос", у којем је било затворено више од 600 српских цивила, тог 27. јануара 1996. године изашла су преостала 44 логораша.

Само седам дана раније, на Богојављење, и прије коначног затварања концентрационог логора смрти, након 44 мјесеца стравичног страдања и злостављања, односно након 1.334 дана, муслиманке власти заједно са још четрдесетак логораша пустиле су ме на слободу, дакле 19. јануара, те 1996. године.

Логор "Силос" је отворен 11. маја 1992. године, а затворен је истог датума када и злогласни фашистички логор из Другог свјетског рата Аушвиц.

Најмање ту има било какве симболике и коинциденције.

Према мојим сазнањима, 24 српска логораша убијена су тортурама, свакодневним физичким злостављањем, пребијањем и мучењем глађу.

На изградњи фамозног тунела испод аеродромске писте “Бутмир”, ‘тунела српског страдања’`, који су муслимани назвали `тунел спаса`, око 50 логораша је убијено, шест из логора "Силос", а остали су били цивили присилно затворени у логор "Храсница" у Храсници или који су били присилно мобилисани у тзв. Радни вод, који је био састављен искључиво од Срба. Заправо, био је то ‘живи штит’ у одбрани муслиманских територија на подручју Храснице, Бутмира, муслиманске Илиџе итд.

У логор "Силос" били су затворени мушкарци од 14 до 85 година и 11 жена, од којих је једна била у шестом мјесецу трудноће.

Осим 11 војника, који су били резервни војници тадашње ЈНА и који су били ухваћени на линији у Хаџићима, сви остали Срби затворени у злогласни концентрациони логор "Силос" били су цивилна лица. Према мојим сазнањима и евиденцији, кроз логор "Силос" прошло је више од 600 српских цивила, углавном са подручја Пазарића и Тарчина, дијелова сарајевске општине Хаџићи.

Логораши су злостављани и мучени на разне начине, између осталог и најтежом казном – казном глађу. Сваки дан добијали смо по пет кашика неке текућине и парче хљеба /хљеб се дијелио на 12-14 шнита/.

За прва 63 дана, од 77 килограма колико сам имао, изгубио сам 43, тако да сам 8. августа 1992. године имао свега 34 килограма. Да није било коже кости би се саме растављале и распадале. Вагали смо се на вагама које су биле у ходницима силоса и које су служиле за вагање жита.

1993. године, из логора "Силос" почело је одвођење логораша на прве одбрамбене линије муслиманске војске на Игману. Српске логораше одводили су припадници злогласне муслиманске јединице “Зулфикар” /Зулфикар Алишпаго оснивач и финасијер те злочиначке формације, родом из Санџака/, затим одвођење у Храсницу, гдје смо даноноћно копали траншеје, правили утврђења, ровове, бункере и радили најтеже физичке радове на првим борбеним линијама зараћених војски.

Концентрациони логор "Силос" је најзлогласнији логор у протеклом грађанском рату у БиХ, не само што је најдуже трајао, већ и зато што су на основу исказа свједока стручњаци утврдили да су у том логору српски логораши мучени на 167 различитих начина, мучени су методама које савременој цивилизацији нису појмљиве и нису разумљиве.

Сва документација о страдању Срба била је предата тадашњој главној тужитељици Хашког трибунала Карли дел Понте, али то је био Сизифов посао, јер злогласна Дел Понтеова је имала само један циљ, а то је потпуна сатанизација српског народа.

Злочини које су над Србима починили припадници других народа нису је интересовали, као ни њене налогодавце, прије свега САД и Европску унију. Лично сам Карли дел Понте предао огромну документацију и бројне доказе о стравичним злочинима почињеним над Србима, али то злогласну Карлу дел Понте није интересовало. Она је имала само један циљ – оптуживати СРБЕ!

У међувремену од завршетка рата па до данас због стравичних мучења преко 120 логораша је умрло широм ове планете, од Аустралије, Америке, Европе, Србије и наравно на подручју Републике Српске.

***********************************************
С обзиром да је у току суђење муслиманским злочинцима за злочине почињене над Србима у конц-логору "Силос", ниједном реченицом нити својим потезом не желим да ометам ток суђења.
**********************************
Свим сапатницима који су због стравичних посљедица злостављања, у току и након рата, на најтрагичнији начин завршили своје животе од стране злочиначких руку, метака, ножева итд. изражавам највећи пијетет и стално се молим Господу Богу за њихове племените душе и за смирај у Царству небеском.



0 КОМЕНТАРА

  1. Kada koristimo matricu: „…суђење муслиманским злочинцима за злочине почињене над Србима…“, automatizmom reprodukujemo matricu: “ suđenje srpskim zločincima zbog zločina nad Bošnjacima.

    Slavka Jovičića i osobe A.A., B.B., C.C. su protivno nacionalno pravu SFRJ (tada važećem) i međunarodnom pravu utamničile i zlostavljale osobe X.Y., Y.X., X.X., Y.Y. i drugi. Kakvi motivi su dominirali zločincima i pod kakvim sve okolnosti su zločini činjeni to treba utvrditi u zakonitoj proceduri. No, nikako ne smijemo činiti poistovjećivanja po principu „muslimanski zločinci“, niti „srpske žrtve“, jer tako dobijamo i „srpske zločince“ i „muslimanske žrtve“, a svakodnevno vidimo kako se to reflektuje na srpski narod i Srpsku.

    Ako idemo po matrici kakvu nameće Jovičić, eto nas do vrlo opasne situacije kakva se dogodila prije dan-dva. Više oficira VRS je osuđeno za genocid. Godinama haški trubunal nazivam „pravosudnim pozorištem“ i vrlo sam kritičan prema onome šta se tamo čini. No, ko sam ja i koga je briga za moje mišljenje. Svijet prihvata presude tog suda i prema njima „tumači“ ratna dešavanja u BiH-i. To je opasnost kakve se ozbiljno trebamo čuvati i Srbi su posljednji koji bi smjeli činiti kakva poistovjećivanja zločinaca/žrtava sa etničkim ili vjerskim zajednicama. Mislim, možemo mi to činiti, ali će se to nama prvima „obiti o glavu“.

    Dakle, Slavko Jovičić je žrtva „zločina protiv civilnog stanovništa“ (maksimalno možemo to podvesti pod „Zločin protiv čovječnosti“). Ako na toj relaciji poistovjetimo žrtve sa Srbima, a zločince sa muslimanima (ili Bošnjacima), čini se to „baš zgodno“ i „primjereno“. No, problem je što pojedine naše sunarodnike presuđuju za GENOCID (najteži mogući oblik zločina po međunarodnom pravu!). Bez obzira šta mi mislili o tom sudu i takvim presudama, ostatak čovječanstva stoji i iza suda i iza presuda. U tom smislu posljednje šta nam treba jeste poistovjećivanje našeg naroda sa zločinima za kakve su pojedinci presuđeni. Nemamo mi pojma kako se osjećao običan Njemac kada je gledao ili slušao o suđenju u Nirnbergu, no, stajao je na stanovištu da je to suđenje Geringu, Šperu i drugim pojedincima, a nekakva poistovjećivanja su bila posljednje šta je bio spreman prihvatiti. Za one koji se manje razumiju u pravo – Geringu i kompaniji niko nije sudio za GENOCID, naprosto jer je to djelo međunarodno pravo definisalo tek nakon Nirnberškog procesa (nacisti su suđeni za ratne zločine i u redu veličina krimena za zločin protiv čovječnosti, kao tada najteže moguće krivično djelo). Naše oficire i političare danas sude za GENICID (najteži zločin i u redu veličina teži od onog za koji su nacisti suđeni). Savi mi smo saglasni da su zločini nasista neuporedivi za zločinima kakvi su se ovdje dešavali tokom ratova 90-ih, no, zalud nam sve to kad našim sunarodnicima sude da krimene teže od nacističkih. Znam da to nije pravedno, no objektivno je tako i teško da mi tu možemo nešto promijeniti. No, ne trebamo ni doprinositi svojim nedaćama i nepravdama kakve trpimo, a razno-raznim poistovjećivanjima (tipa ovog Jovičićevog) to svakako činimo.

    Evo ponovo pregledah tekst i nisam našao niti jedno ime POJEDINCA koji je zlostavljao Jovičića, a prosto je nemoguće da ne zna imena svojih zlostavljača. Iz čisto politikantskih interesa Jovičić sve podvodi pod kategoriju „muslimanskih zločinaca“. Sad će unutar bošnjačkog etničkog korpusa nekoliko stotina hiljada stradalnika isto ovako reći „srpski zločinci“, šta podrazumijeva i bar polovinu nas „Frontalovaca“. Jesmo li zločinci, jesmo li činili zločine? Nismo! Međutim, kojekakvim poistovjećivanjima dolazimo do toga da jesmo. Zato, manimo se svih oblika poistovjećivanja!

    Pozdrav svima!

  2. „Da li cula pesmu umornih SLAVUJA, u jutra rana vesnike…“

    Da, moja kćerka je kantonalni tužilac u Sarajevu. Ona danas, takođe, ima svoju porodicu. Bilo je nekih koji su čuli za ovo i koji su mi prigovarali kako to da moja kćerka radi baš u federalnom Sarajevu. No, moram da kažem da se ne osvrćem na takva razmišljanja,

    U sredini u kojoj sam prije rata živio bio je vrlo mali procenat Srba i tada se to nije gledalo, pa sam po „nacionalnom ključu“, koji je i tada važio, mogao da budem sve. Moja pokojna majka je bila drugi donator za izgradnju džamije u Pazariću.

    Prije nje, pokojni otac i moja cijela porodica bili su poznati po tome što su svima pomagali, a najviše muslimanima. Tako da nije bilo iznenađenje da budem i u džamijskom odboru.
    mnogo puta sam bio u mnogim džamijama. Tada sam znao da proučim Kulhuvallahu i Subhaneke i toga se ne stidim

    Kontroverzni Slavuj ističe također da „nijedan narod u BiH ne može sam odlučiti o sudbini zemlje i zato treba prekinuti sa špekulacijama o raspadu BiH

    Bjese nekada na Palama u onoj famoznoj piceriji cije ime pocinje na V… jedan veseljak u dzemperu a la Sirogojno, izlizanim farmerkama i tenama koje nisu mnogo prosle, i sa kiselim osmjehom sarajevskog ….
    O cemu smo razgovarali? Nemam pojma, nista narocito…

  3. Нешто мало о „поштењу“ и „досљедности“, тј. о бесрамној дволичности ПОЛИТИКАНТСКЕ ФУКАРЕ.

    Другим ријечима – како изгледа кад’ политикантска фукара по сваку цијену жели да се дограби (било какве) власти.
    Ма, какви ратни злочини над Србима?!
    Каква Возућа?!
    Силос?!
    Одсјечене српске главе?!
    Муџахедини, талибани, Аљо и синчина му Бакир, Ал Каида?! Тренирање техника декапитације на српским цивилима!
    Каква правда за српке жртве?!

    Додиковци, м’рш тамо?!

    Не кварите нам коалициЈони споразум и британско-германску иниЦИАтиву „Конрада Аденауера“ и Николаса Хила! Не заустављајте нам „јевропски пут“ и чланство нашег „реформисаног“, кастрираног, преумљеног, преокренутог СДС-а (ПДП-а и НДП-а) у народњачкој ЕПП „интернациЈонали јевропе“.

    Шефик је наш!
    Џафер неЈма халтернативу!
    Не дамо нашег хаирли- Шефика, Бакира и остале љиљане.

    Јер свака ПОЛИТИКАНТСКА ФУКАРА, ко што смо ми, зна:

    – боље 8000 КМ-ова мјесеЋно код Бакира, Суљагића, Комшића и Џафера на шехер-сећији, у наредне чет’ри годинице (4 x 12 x 8000 КМ, јест једнако? … Чек’ мало … јест’, бони не били, 384 000 шехер КМ-ова… са накнадама за одвојени живот, превоз, смјештај… ето нама, сећијашима, по пола милиЈона КМ-ова, најмање.

    Как’и „безглави“ Срби!?

    Је л’ тако, Оги, „допре’сједниЋе“ Бос(н)ићу, бона Сашка?

    ЖивиЈо нам наш абу-Шефик ал-Џаферовић!

    Код Шефика, Бакира, Суљагића и Комшијића на каХви … на миндерлуку „чибуке“ (им) пушећи, абу-Шефику ибн-Џаферовићу ципелу лижући.

    —-
    http://www.rtrs.tv/vijesti/vijest.php?id=54654

    27/01/2012 | Извор: РТРС

    ПАНДУРЕВИЋ: ЦЕРИЋЕВ ШАМАР СРПСКИМ ЖРТВАМА „СИЛОС-а“

    Састанак поглавара Исламске заједнице у БиХ Мустафе Церића са члановима породица Бошњака ухапшених због сумње да су починили ратне залочине у затвору „Силос“ у Тарчину шамар је српским жртвама и атак на Дејтонски мировни споразум, сматра посланик СДС-а у Парламентарној скупштини БиХ Александра Пандуревић.
    „Не изненађује ме такав потез реиса Церића. Међутим, заиста је дегутантно у свему томе и што излази изван оквира сваке вјерске толеранције, разума и стварања услова за помирење јесте чињеница да је реис Исламске заједнице примио те породице на данашњи дан када је расформиран тај затвор `Силос` у Тарчину“, рекла је Пандуревићева. Према њеним ријечима, Церић је могао чланове породица тих Бошњака да прими било који други дан, а овим чином је потврдио само оно што раде и политичари у Федерацији БиХ који су издвојили енормна буџетска средства за помоћ тим лицима која су осумњичена за ратне злочине. „Не би ме изненадило да чланове тих породица сутра прими и члан Предсједништва БиХ Бакир Изетбеговић. То, нажалост, потврђује само да не само Исламска вјерска заједница а ни политички фактору у ФБиХ, нису спремни да признају било какав злочин, па и онај који је чак и Хашки трибуналпроцесуирао и под одређеном ознаком вратио у БиХ на процесуирање“, истакла је Пандуревићева. Она је указала на досљедност код бошњачких политички фактора и Исламска вјерске заједнице да никад неће бити спремни да признају ниједан злочин над српским становништвом, чиме се наставља провођење антидејтонске политике. „То је још један показатељ зашто ми из Републике Српске треба да преиспитамо односе и исто тако заштитнички да се понашамо према онима које на правди Бога оптужи Тужилаштво БиХ а суди Суд БиХ“, појаснила је Пандуревићева. Поглавар Исламске заједнице у БиХ Мустафа Церић примио је данас у Сарајеву чланове породица осам Бошњака који су новембра прошле године ухапшени у Хаџићима, у близини Сарајева, по налогу Тужилаштва БиХ због сумње да су починили ратни злочин у затвору „Силос“ у Тарчину. Оптужница за злочине у Тарчину подигнута је против Мустафе Ђелиловића, Фадила Човића, Мирсада Шабића, Незира Казића, Бећира Хујића, Халида Човића, Шерифа Мешановића, и Нермина Калембера. У оптужници је наведено да је у различитом временском трајању од једног до 1 334 дана, у логору „Силос“ противправно затворено најмање 500 цивила српске националности, као и најмање 90 особа хрватске националности. У просторијама Основне школе „9. мај“ у Пазарићу било је затворено најмање 140 Срба, а у магацинима касарне „Крупа“ у Зовику најмање 150 Срба и 30 Хрвата. У оптужници се наводи да су затворени цивили били изложени нечовјечном поступању, мучењу, намјерном наношењу снажног тјелесног или душевног бола, наношењу великих патњи и повреда тјелесног интегритета или здравља, одузимању права на правично суђење, као и присиљавању на принудни рад.

  4. sasa, 31.01.2015. 16:58:30 [

    To što ste živjeli u (nazovimo je tako) bošnjačkoj sredini i poštivali običaje svojih komšija, a zar vas je to činilo manjim Srbinom ili pravoslavcem (ne ulazim u vaš identitet, nego govorim više onako principijelno)? Mislim da nije! To se naprosto naziva TOLERANCIJA i to je nešto šta bi svi trebali da naučimo. U stvari trebalo bi da svi shvatimo šta je to „narcisoidnost malih razlika“, pa bi narcisoidnost manje dominirala našom sviješću.

    I što se tiče zaposlenja vaše kćerke. Ovašćenja i dužnosti tužioca propisana su zakonom (Zakon o krivičnom postupku) u kom se ne pominje niti jedna vjera ili religija (sasvim drugo pitanje je etnička izbalansiranost u pravosudnim strukturama). Samo budale mogu zapitati zašto ona radi ovdje ili ondje (radi posao za koji se obrazovala i za pristojna primanja kakvima obezbjeđuje egzistenciju). Uostalom, bila bi ona npr. glavni republički tužilac Srpske, ali je to mjesto predviđeno za bošnjačke kadrove…

    Pozdrav!

  5. А о досљедности народњачких коалициЈоних партнера абу-Шефика ал-Џаферовића и абу-Бакира ибн-Алијића бин-Изетбеговића:

    —–
    https://bosniangenocide.wordpress.com/2012/02/21/aleksandra-pandurevic-navodila-cetnike-da-siluju/

    *** Aleksandra Pandurević Navodila Četnike da Siluju***

    February 21, 2012
    by Bosnian Genocide

    Izeta Omeragić, sestra zatočenice: Pandurević je navodila četnike da mi siluju sestru!

    Sidika pričala kroz šta je sve prošla tokom zarobljeništva koje je trajalo tri godine i osam mjeseci

    Dnevni Avaz — Moja sestra Sidika Hajruli, nakon što je oslobođena iz zatočeništva u podrumu kuće Tomane Kukičar, babe Aleksandre Pandurević, zastupnice SDS-a u Parlamentu BiH, ličila je na leš, sa suzama u očima ispričala nam je u svom svjedočanstvu Izeta Omeragić, Sidikina sestra.

    Prema njenim riječima, Sidika je razmijenjena početkom 1996. godine u vrlo teškom stanju.

    Pramenovi kose

    – Stravično je izgledala. Kada sam je kupala, jer ona nije bila u stanju da to sama uradi, primijetila sam na njenoj glavi čvoruge veličine oraha. Pitala sam je: “Sidika, šta ti je ovo po glavi?” Ona mi je odgovorila: “Baba me sinoć izudarala tavom po glavi.” Dok sam joj prala kosu, u mojim rukama ostajali su pramenovi njene kose – priča Izeta.

    Ona se prisjeća da joj je Sidika pričala kroz šta je sve prošla tokom zarobljeništva koje je trajalo tri godine i osam mjeseci te zašto nije mogla biti razmijenjena tokom agresije na BiH.

    – Kad su god došli da Sidiku izbave iz kuće babe Tomane u Hadžićima, ova ih je dočekivala s bombama u rukama. Sidika mi je pričala i o Aleksandri, koja bila kod babe u Hadžićima nakon što je došla iz Tarčina. Aleksandra je zajedno sa svojom babom navodila četnike da siluju Sidiku – navodi Omeragić.

    Zapasani pištolj

    Kako kaže Omeragić, za nju bi jedina satisfakcija zbog onoga što joj je sestra Sidika propatila bila da zastupnica SDS-a u Parlamentu BiH bude procesuirana. Omeragić nije jedina koja se sjeća ratne uloge aktuelne zastupnice u Državnom parlamentu. Derviša Šunj iz naselja Binježevo u Hadžićima kaže za naš list:

    – Sjećam se dobro Aleksandre Pandurević kada je u ljeto 1992. godine došla u vojnom odijelu s pištoljem za pasom zajedno s ratnim zločincem Zoranom Gašavićem u naše naselje. Čak se Aleksandra obratila mojoj kćerki Safiji. Došli su da traže zlato i novac. Jedan dan izvukli su iz kuće Osmana Muratovića “mercedes” i druge dragocjenosti.

    Musić: Bljuvotine iz “Oslobođenja” idu na sud

    Mehmed Musić, predsjednik Udruženja nestalih iz Hadžića, ogorčen je pisanjem niskotiražnog “Oslobođenja”, koje je zločine iz Hadžića tretiralo u kozeriji Josipa Vrička!?

    – Očito je cijenjeni novinar Josip Vričko tok agresije na BiH pratio preko srpskih medija iz redakcije u Zagrebu, gdje je radio kao novinar. Pozivam ga da mu žrtve i ja, koji sam izgubio 18 članova svoje uže porodice, ispričamo svoju stranu priče. Naravno, satisfakciju za onakve bljuvotine koje je objavio u svom listu tražit ćemo na sudu – poručio je Musić.

    Prijetnje smrću novinarima “Avaza”

    Redakciju “Dnevnog avaza”, nakon što smo objavili seriju članaka koji rasvjetljavaju događaje u okupiranim Hadžićima tokom agresije na BiH, pozvao je nepoznat muškarac te uputio niz uvreda i prijetnji.

    – Treba vas sve pobiti – kazao je, između ostalog, nastavljajući s uvredama.

    Također, muškarac je, što je znakovito, kazao i da podržava ukidanje Suda i Tužilaštva BiH, otkrivajući tako političku podlogu prijetnji medijima koji iznose autentična svjedočanstva žrtava.

  6. И још мало коалиционе, „британско-германске“ сапунице:

    https://bosniagenocide.wordpress.com/2012/02/15/tuzilastvo-bih-aleksandra-pandurevic-sds-dovodi-se-u-vezu-sa-ratna-zlocinima/

    ——

    *** Aleksandra Pandurević (SDS) se Dovodi u Vezu sa Ratnim Zločinima***

    February 15, 2012
    by Bosnian Genocide

    Sidika Hajruli tri godine bila rob u kući babe državne zastupnice Aleksandre Pandurević!

    Iz Udruženja nestalih kažu da je državna zastupnica sigurno znala za zatočenu Bošnjakinju

    Dnevni Avaz – Zastupnica u Parlamentu BiH i utjecajna članica Srpske demokratske stranke (SDS) Aleksandra Pandurević živjela je tokom agresije u kući s Tomanom Kukričar, koja je u podrumu tri godine držala, kao roba, zatočenu Bošnjakinju Sidiku Hajruli iz Hadžića, otkrili su jučer za “Dnevni avaz” članovi Udruženja nestalih iz općine Hadžići!

    Ovo šokantno saznanje o aktuelnoj zastupnici u Državnom parlamentu potvrdio je za naš list Mehmed Musić, predsjednik Udruženja nestalih iz općine Hadžić, najavivši da će o cijelom slučaju uskoro biti obaviješteno i Tužilaštvo BiH.
    Aleksandra Pandurević – ekstremista iz SDS-a koja podrzava Ratka Mladića i negira genocid.

    Aleksandra Pandurević – ekstremista iz SDS-a koja podrzava Ratka Mladića i negira genocid.

    Jedina žena

    Kako bismo provjerili ove navode, kontaktirali smo jučer Aleksandru Pandurević, koja nije željela komentirati navode Udruženja iz Hadžića.

    – Tokom rata bila sam u Beogradu – rekla je i prekinula vezu.

    No, Musić otkriva cijelu priču.

    – Sidiku sam prvi put sreo 25. maja 1992. godine u Sportskom centru u Hadžićima, gdje su četnici odveli više stotina Hadžićana te ih brutalno mučili i zlostavljali. Ona je bila jedina žena koja je bila zatočena s nama. Kasnije sam je ponovo vidio negdje u septembru, nakon čega je odvedena kod babe Aleksandre Pandurević. Tu je bila zlostavljana na sve moguće načine. Nažalost, Sidike više nema, umrla je prije nekoliko dana – kaže Musić.

    On navodi da mu je Sidika bila i rođaka, a često je svraćala u Udruženje i pričala šta joj je sve baba zastupnice Pandurević radila tokom trogodišnjeg zarobljeništva.

    – Aleksandra je sigurno znala šta se dešavalo u kući njene babe, jer je ona iz Raštelice 26. juna došla u Hadžiće. Nazad se nije htjela vratiti. Njena majka Radojka i otac Milorad bili su u zatvoru “Silos”, jer je u njihovoj kući bila pronađena veća količina naoružanja. Radojka je bila odbornik SDS-a u Hadžićima, a Milorada sam dobro poznavao, jer smo radili skupa – navodi Musić.

    Musić naglašava da se Milorad Pandurević, Aleksandrin otac, trenutno bavi bioenergijom, a često se može vidjeti na BN televiziji. Njegovo ime često se spominje na internet-portalima, a navodno je nastanjen u Bijeljini. Važi za jednog od najpoznatijih bioenergetičara u Republici Srpskoj i Srbiji.

  7. And the strory goes on:

    https://bosniagenocide.wordpress.com/2012/02/15/o-ratnoj-proslosti-zlocinke-aleksandre-pandurevic-i-njenih-roditelja/

    —–

    *** O Ratnoj Prošlosti „ZloĆinke“ Aleksandre Pandurević i Njenih Roditelja***

    February 15, 2012
    by Bosnian Genocide

    Bošnjakinja Sidika Hajruli je bila zatočena i mučena u ropstvu, a u vezu sa ovim zločinom i pljačkom bošnjačkih civila, dovodi se Aleksandra Pandurevic iz SDS-a i ljudi bliski njenoj ratnoj prosšosti.

    Bošnjakinja Sidika Hajruli je bila zatočena i mučena u ropstvu, a u vezu sa ovim zločinom i pljačkom bošnjačkih civila, dovodi se Aleksandra Pandurevic iz SDS-a i ljudi bliski njenoj ratnoj prosšosti.

    Novi detalji iz mračne prošlosti državne zastupnice: Aleksandra Pandurević pljačkala je bošnjačke starice

    Kod njenog oca Milorada pronašli smo dvije poluatomatske puške M-72, dva pištolja, a kod majke Radojke pištolj kalibra 7,65 milimetara, kaže Nihad Šehić, ratni komandant

    Faksimil dokumenta SJB Hadžići o oružju pronađenom u kući Pandurevića

    Faksimil dokumenta SJB Hadžići o oružju pronađenom u kući Pandurevića

    Dnevni Avaz — Nakon što je “Dnevni avaz” objavio detalje iz mračne prošlosti Aleksandre Pandurević, zastupnice u Parlamentu BiH i utjecajne članice Srpske demokratske stranke (SDS), donosimo nove detalje iz njenog života za vrijeme agresije na BiH.

    U potresnom svjedočenju za naš list Fadil Vlajčić, predsjednik Udruženja logoraša iz općine Hadžići, prisjeća se tvrdnji starica iz ove općine da im je zastupnica Pandurević zajedno sa svojom kolegicom iz Hadžića, Slobodankom Bobom Poliganović, uzimala zlato i druge dragocjenosti.

    Opasna djevojka

    Kako bismo provjerili ove informacije, ponovo smo kontaktirali Aleksandru Pandurević, koja ponovo nije željela komentirati navode iz Udruženja iz Hadžića.

    – Aleksandra laže da je bila u Beogradu, jer je tokom 1993. godine bila u Hadžićima i pljačkala zlato od bošnjačkih starica, zajedno s Poliganović i svojoj babom Tomanom. Također, nemoguće je da nije znala da je kod njene babe Tomane Kukričar kao rob tri godine bila zatočena Sidika Hajruli. Sjećam se dobro da su nas 23. februara 1993. informirali da je Sidika zarobljena kod babe Tomane i da prolazi kroz Isusove muke. Nažalost, ništa nismo mogli učiniti i kod Aleksandrine babe ostala je sve do marta 1996. – pojasnio je Vlajičić.

    On se prisjeća da su zatočenice uvijek prvo spominjale Aleksandru Pandurević kao vrlo bezobraznu i opasnu djevojku, koja je tokom 1993. obilazila u pratnji srpske policije bošnjačke kuće radi otimanja raznih vrijednosti, a na punktovima u Hadžićima i Mostarskom raskršću pretresala je bošnjačke žene i djecu.

    Mandićeva rođaka

    Nihad Šehić, ratni komandant, prisjeća se šta su od oružja u Raštelici pronašli u kući Radojke i Milorada Pandurevića.

    – U to vrijeme bio sam pripadnik SJB Hadžići i znam dobro šta se dešavalo. Kod njenog oca Milorada pronašli smo dvije poluatomatske puške M-72 i dva pištolja. Jedan CZ 79 i drugi kalibra 7,65 milimetara, a kod majke Radojke pronađen je pištolj kalibra 7,65 milimetara – pojasnio je Šehić.

    Kako je istakao, Aleksandrina baba Tomana djevojački se prezivala Mandić, a prema njegovim saznanjima, bila je bliska rođaka Mome Mandića, ratnog ministra unutrašnjih poslova Republike Srpske.

    Radojka dijelila tekst o “balijama”

    Radojke Pandurević dobro se sjeća i Vahidin Čomor, ratni komandant iz Hadžića.

    – Sjećam se dobro kako je Srbima iz Hadžića dijelila list “Otadžbina”, koji je uređivao Petar Kočić, a u kojem je objavljen tekst “Kako što oštrije postupati s balijama” – kaže Čomor.

  8. A Сашка Бос(н)ићева, Огијева, Бабаљева, Бакирова и абу-Шефикова ‘вако табири:

    http://www.atvbl.com/aleksandra-pandurevic-dobila-zastitu/

    ————-

    ALEKSANDRA PANDUREVIĆ DOBILA ZAŠTITU:
    *** Ovo je zastrašivanje, moja majka je ključni svjedok u predmetu “Silos”***

    Poslanik SDS-a u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH Aleksandra Pandurević izjavila je da je jučerašnji tekst objavljen u “Dnevnom avazu” samo jedan od primjera zastrašivanja svjedoka, a da je ona lično samo sredstvo za obračun sa njenom majkom kao ključnim svjedokom u predmetu “Silos” i nekim ko će vjerovatno biti svjedok odbrane Radovana Karadžića.

    “Odgovorno tvrdim da iza svega stoje podzemni obavještajni krugovi u Sarajevu. Ispostavilo se da je riječ o profesionalnim svjedocima Tužilaštva u Sarajevu i haških tužilaštava koji su ovdje obučeni i brifovani od strane AID-a za svjedočenje protiv Srba, te imam čast da o meni govore ljudi koji su bili svjedoci protiv Slobodana Miloševića, Momčila Krajišnika i Radovana Karadžića, kojem su poručili da će završiti kao Milošević”, rekla je Pandurevićeva novinarima.

    Ona je dodala da je riječ je o harangi koja je počela kada se u listu “Dnevni avaz” pojavio tekst u kome advokat optuženih za zločine u “Silosu” tvrdi da mu se javila i pozvala ga majka jedne poznate srpske političarke da bi mu rekla da će svjedočiti u korist osumnjičenih za ratne zločine u “Silosu”, te je bilo jasno da se misli na nju.

    “Vjerovatno je to bila poruka na koju stranu treba da se priklonimo, pošto su uslijedile reakcije, krenula je medijska haranga s ciljem da se oslobode osumnjičeni za zločine u `Silosu`. Ovo je još jedan od dokaza na koji način funkcionišu Sud i Tužilaštvo BiH, da ovdje ne postoje uslovi za objektivan, profesionalan i nezavisan rad pravosuđa i da ovakav Sud i Tužilaštvo nikome ne trebaju”, istakla je Pandurevićeva.

    Aleksandra Pandurević dobila zaštitu

    Poslanik SDS-a u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH Aleksandra Pandurević dobila je zaštitu nakon posljednjih napada u medijima.

    “Zajednički zaključak i zahtjev Kluba poslanika SDS-a u Predstavničkom domu parlamenta BiH bio je da poslaniku Aleksandri Pandurević bude obezbijeđeno nesmetano učešće na sjednici što su nadležni prihvatili i ona je dobila zaštitu”, rekao je danas novinaraima šef Kluba SDS-a Mladen Bosić u pauzi sjednice Predstavničkog doma.

    Prema njegovim riječima, u posljednjih nekoliko dana bilo je očigledno da je riječ o koordinisanoj akciji na SDS putem napada na poslanika SDS-a, ali i na razne razne druge načine, vjerovatno u svrhu pripreme današnje sjednice.

    “Mi ćemo ponovo preispitati bezbjednost naših predstavnika u zajedničkim institucijama, odnosno u Sarajevu, jer poslije ovakvih napisa u medijima koji su direktni poziv na linč, naši predstavnici se ne osjećaju bezbjedno na ulicama Sarajeva”, naglasio je Bosić.

    On je ocijenio da su priprema u štampi, potom protesti pred zgradom parlamenta, a onda puštanje demonstranata u zgradu Parlamenta koordinisani s ciljem pritiska na predstavnike iz Republike Srpske, dodajući da je evidentno da su neke tačke dnevnog reda shvaćene kao političke.

    Prema njegovom mišljenju, očigledno je da postoji nekoliko nevladinih organizacija koje sinhonizovano i organizovano rade posao u ovakvim slučajevima.

    —-

    ЗАНИМЉИВО, „МРСКИ“, „КОРУМПИРАНИ“, „ЛОПОВСКИ“ Додик ЈЕ И ТАДА РАДИО НА РУШЕЊУ НАРОДЊАЧКЕ СДА-СДС коалиције, ТЕ ЈЕ ГЛЕ ТИ „ЗЛОЋИНЦА“ СТАО У ЗАШТИТУ „НАШЕ“ (САДА ШЕФИКОВЕ И БАКИРОВЕ) САШКЕ, „ПАМЕТНИЦЕ“ НАШЕ, ДОСЉЕДНЕ, ПОШТЕНЕ, ПРАВДОЉУБИВЕ… Љуби је Конрад у чело „реформисано“, „јевропско“, оцвало.

    Dodik: *** Medijska satanizacija iz Sarajeva svakog ko govori istinu o ratu ***

    Političko i medijsko Sarajevo po ustaljenoj matrici satanizuje svakoga ko se usudi progovoriti istinu o događajima u proteklom ratu, rekao je predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik.

    “U tom kontekstu vidim i napade na /poslanika SDS-a u Predstavničkom domu parlamenta BiH/ Aleksandru Pandurević, koji su skandalozni ako se samo uzme u obzir golgota kroz koju je prošla njena cijela porodica u proteklom ratu”, rekao je predsjednik Dodik .

    Na pitanje Srne da prokomentariše medijske napade iz Sarajeva na Pandurevićevu i njenu porodicu, Dodik je naglasio da je Aleksandra Pandurević u demokratskoj proceduri izabrana za poslanika u parlamentu BiH, i njeno je ne samo pravo, već i obaveza da slobodno iznosi svoje stavove po svim pitanjima.

    On je naglasio da se ugrožavanje tog prava Pandurevićevoj, ili nekim drugim poslanicima iz Republike Srpske, može pročitati i kao poruka da oni i njihovo djelovanje nisu dobrodošli u Sarajevu.

    “Od žrtve praviti dželata je najmonstruoznija manipulacija javnošću i ponovno ubijanje i ponižavanje žrtava”, ocijenio je predsjednik Republike.

    “Dnevni avaz” je juče i danas iznio niz optužbi na Pandurevićevu i njenu porodicu, pozivajući se na izjave članova Udruženja nestalih opštine Hadžići da je Aleksandra Pandurević tokom rata živjela u kući sa svojom bakom Tomanom Kukričar, koja je u podrumu tri godine držala kao roba Bošnjakinju Sidiku Hajruli iz Hadžića.

  9. BORISLAV R., 31.01.2015. 17:35:53 [13
    Nema potrebe da mi imutirate nedostatak tolerancije i ostalih civilizacijskih tekovina jer to i nije poenta mog komentara.

    Nadam se da su iza nas vremena kada smo olako lijepili etikete rusitelja bratstva i jednistva „nase najvece tekovine koju moramo cuvati kao zjenicu oka svoga“.

    A sto se tice kcerke – ja se ne zelim mijesati u privatni zivot pojedinaca sve dok tata kao javna licnost ne „pogura“ karijeru svoje djece.
    Iskreno se nadam da mu djeca nisu ni klosari ni narkomani …

  10. Slavuj mi je nekada bio drag covjek, vidim, pogrijesio sam.
    Nije ni pokusao da stane na crtu sa gospodjom Pohlepom. Razvio je pred njom bijelu zastavu.

    I , nakon svih muka, predje u papakTabor, tabor naseg ljutog neprijatelja koji njegov narod nemilosrdno sijece bijedasabljom.

    Ali, ne treba ni snagu pohlepe omalovaziti , pred njom su kleknuli i poklonili joj se i veci ljudi od Slavuja.
    Zaista mi se gadi kada u svakoj svojoj recenici otpjeva odu rudonji, srpskom najvecem neprijatelju nasega doba.

    Samo sto mu ne odveze uckur i ne prihvati se guzolizastva.

    Priupitaj Slavuju sefa, objekta svoga idolopoklonistva, kojeg si unovcio na racun sirotinje, koja nazalost, cini veliku vecinu u Srpskoj, a opet po rudonjinoj volji i zelji… i naredbama

    KO JE UBIO MILANA VUKELICA?

    Posto je on sve u jednom, i predsjednik, i vlada, i MUP, sud i tuzilastvo, bog i crkva, neka kaze
    Ko je ubio Vukelica?

    Cik, upitaj ga, ako smijes!

Оставите одговор