Народ је гори од политичара

Увијек су нам говорили да имамо власт какву заслужујемо. Лагали су. Након оваквог почетка очекује се да је мој утисак године изборни резултат. Није. Поплава је. Понекад мислим да ме не воле јер баш уживам да кажем оно што људи не воле да чују. Мисао, која је бубрила у мени од толико влаге око нас, […]

субота, јануар 3, 2015 / 23:52

Увијек су нам говорили да имамо власт какву заслужујемо. Лагали су.

Након оваквог почетка очекује се да је мој утисак године изборни резултат.

Није.

Поплава је.

Понекад мислим да ме не воле јер баш уживам да кажем оно што људи не воле да чују. Мисао, која је бубрила у мени од толико влаге око нас, сачувао сам за вријеме кад је све прошло. Или барем кад нам се чини да је тако. У тако жестокој конкуренцији са нашим политичарима, народ је испао и гори.

Не желим да умањим сва она добра дјела који су чинили људи на све стране. Како су помагали, како су доживјели лично. Како се нису штедили. Како су помагали позивом на хуманитарни број, или само позивом, да виде како је.

Ово су ми друге поплаве у Бијељини, и биле су много горе. Прошао сам више на терену, нагледао се свега. Видио сам просторије на другом спрату кућа, у које су домаћини склонили свиње. Видио сам краву везану за ауто, а теле на задњем сједишту. Сигуран сам у то, иако ми није јасно како се уводи теле у ауто.

Наслушао сам се свега. Људи који су упозорени да се склањају, па кажу: Ја ћу остати, нек буде са мене шта буде. После су кукали како их нико не обилази.

Слушали смо данима како насип само што није пукао. Кад је пукао, већ су знали ко је, како и због чега минирао насип. (Притом, пукао је на више мјеста у више држава и ентитета.) О стотинама мртвих по Добоју, да не говорим.

Сви су знали да се помоћ краде.

Нико није пријавио.

Сви су хтјели да их обиђе лично премијер или градоначелник, штипне дјецу за образ и лично уручи помоћ. Која им, је ли, не треба, али нико их ни не пита како је. Нико није помагао њиховом селу, већ оном тамо, а тамо су они њихови, ем род, ем у странци. Сви су знали гдје је требало бранити насип, а не тамо, код “његове куће”.

Навала на централно складиште је било огромно, умјесто да се помоћ узима на пунктовима. “Шта не да, као да своје дијели” говорили су људима којима је сваки секунд неко говорио “дај” а они су морали да све воде кроз папире. Да неко не би рекао гдје је помоћ.

Гледао сам људе које сам презирао због накарадних буџета, дневница, плата, страначког запошљавања… како су сваки дан црњи у лицу, блатњави од скакања по разним мјестима, питао се зашто нису изашли и јасно рекли да ће читав град бити поплављен, зашто није радила сирена за узбуну, зашто макар нису звонила звона на црквама, да сви схвате да је опасност општа, и за све.

А коме? Ко би их схватио озбиљно?

Било је мјеста гдје се нису осјетиле никакве катастрофалне поплаве. Неки други су, чим је дошла струја, окренули телефон да питају зашто нема кабловске!

Поплава је избацила на површину најбоље и најгоре. Било је дивних људи. Било је дивних подвига. Самопрегора. Било је више него негативног. Али смо умјесто људи који треба да сакрију страх, не шире панику и забораве на его, изгледали као стадо оваца у које су улетјели вукови.

Негдје у Јапану, после Фукушиме, телевизија прилази неком Јапанцу који заједно са осталима склања шут, и он објашњава да је изгубио све. Не кућу или имање, већ породицу. Задрхтао му је глас и засузило око кад је стигао до дјеце… Али није добио нервни слом, није био у болници, већ се ставио у службу Јапану. Да ради и чисти.

Јапан није прекинуо ниједан пројекат помоћи другим земљама, иако га је погодила катастрофа која би оборила сваку другу земљу. Има ту до Јапанаца, више него до јапанских политичара.

Ми смо већ годинама народ у збјегу. Не поштујемо правила која су ту да би неке ствари функционисале на општу корист. Сви забављени о свом јаду, под лошом влашћу, којој не вјерујемо ништа. Па ни онда кад је једини начин да прођемо са најмање штете, да радимо сви заједно, да истрпимо, да се жртвујемо.

Јесте, знамо бити добри, па и одлични кад је каква невоља. А сами себи правимо невоље, јер у добру нисмо добри.



0 КОМЕНТАРА

  1. Pretpostavljam da bi na ovako iskrene riječi bilo preglupo reći – `Brao Marko baš si ubo, svaka čast`, pa ću se potruditi da to izbjegnem jer imam sasvim običnu potrebu da napišem nešto na temu koji su izabrao.

    Mi smo narod koji propada. To je teško za prihvatiti srcem ali svi indikatori su prisutni. Osipamo se vijekovima na manje etničke grupe, ginemo u ratovima kao topovsko meso za ideale koje i najromantičnije duše teško vare. Pogotovo danas.

    Ljudi su vremenom postali suviše pragmatični, tako da se sav epski duh odavno preselio na onaj svijet. Ono što ljudi zazivaju iz moralnih i bioloških razloga kada krenu u masovne akcije, u Srpskoj ili Srbiji je rezidualni osjećaj nekadašnjeg duha. Fantomski ud. Nešto čega nema.

    Bio sam među dobrovoljcima kad je voda udarila po Banjaluci, dočekala me dezorganizacija, nedostatak pijeska, auta. Nisam bio sam, bilo nas je more. Odradio sam šta sam mogao i otišao bez nade.

    U ovom kontekstu želim da spojim ono što si razdvojio na početku – Upravo mi jesmo država kakvu smo zaslužili.

    Država odnosno društvo koje nema odgovor ni na šta.

    Društvo koje se zamajava trivijalnim stranačkim tračevima, samozadovoljava se jeftinom satirom protiv sistema, te vrijeme provodi čekajući da se nešto krupno desi ne bi li prvi prenijeli vijest na društvenim mrežama kupeći ovacije potpuno nepozatih, virtuelnih persona.

    Da mi smo debilni Amerikanci koje poslovično ismijavamo.
    A zajeb je što nam država nije Amerika.

    Nedavno se vratih iz Njemačke. Bijah u posjeti prijateljima koji su odavno pobjegli odavde. Prijatelja koji su čvrsto vjerovali u srpstvo i davno izlizani pobjedničko-pogromski mit.

    Danas kupuju u Ikei uživajući neoliberalizam, zagovarajući ga na talasnim dužinama koje nikada neće ispoljiti riječ koja ukazuje na to. Da li je za vjerovati da kod nas ne postoji ni jedna institucija kulture koja ne prokišnjava bar u najnebitnijem dijelu? Upravo toliko je potrebno nekome ko cijeli život vapi za tim da kaže da je opravdano sve samo da bi život imao dovoljno sadržaja da mu da smisao.

    Kod nas sadržaja nema, a oči su se smorile od gledanja lijepih zgrada i pejsaža na TV-u i netu. Oči hoće, tijelo traži uživo. Ljudi odlaze tamo gdje toga ima, jer kod nas jedino mogu dočekati ono što sam ja, među ostalim, dočekao kada sam potrčao da pomognem – dezorganizaciju, mediokritetsku papirologiju u dijeljenju pomoći, te krađu iste.

    Ovaj sistem, ova država, društvo te tjera da budeš nečovjek. Da se kloniš svega, da izbjegavaš pomoći drugima jer ćeš u najboljem slučaju samo ispasti glup, u najgorem ćeš biti izvaran.

    Razlika između te dve, naizgled, krajnosti je toliko kratka da ljudi hodaju po jajima svaki dan, ističući svoj provincijski ponos do besmisla.

    Mi smo društvo koje propada jer je staro. Ne biološki, ne zbog bijele kuge nego zbog toga što smo se istrošili u svom glupom slobodarskom zanosu. Nismo ga znali dozirati, niti nas je bilo dovoljno za ovoliku dozu. Potrošili smo sve i ostala je praznina.

    Upravo ona koju popunjavamo jadanjem, satirom, crnim humorom i nedostatkom ikakve akcije. Gaze nas oni koji nam nisu ni do koljena.

    Mi smo društvo koje propada kraj puta prebijeno bez volje i ideje da treba da ustane i nastavi dalje.

    Da li je Dodika, da li je do ustrojstva BiH, stranih neprijatelja, Velike Šeme po kojoj treba da nestanemo ili se stopimo sa drugima. Pojma nemam, ali je sveprisutno.

    Skloniji sam da mislim da smo jednostavno šupci, a na malom uzorku upravo ovde, na vašem portalu to se može vidjeti jako fino u komentarima.

    Upravo zbog toga, skromno ću reći – hvala Marko za tekst, odličan je.

  2. Наравно да Додик није крив што је народ овакав!

    Али је и Додик дао свој немерљив допринос да оно што је најгоре у народу избије и остаје на површини. Многи су се угледали на Додика, многима је он узор у свему. И он је изданак тог дијела народа.

  3. Marko svaka cast za tekst, umnogome sam saglasan. Licno mislim i postujem onu pakojnog Patrijarha Pavla: “Ne mozemo birati u kom vremenu ili od kakvih roditelja cemo se roditi, al mozemo birati hocemo li biti ljudi ili neljudi“. Sit sam izgovora kako je neko tamo kriv (pa bi to Dodik ili bilo koji od politicara), i niko nije kriv ako se ponasamo kao ljige i krademo i uzimamo do nas samih. Ne moze nas niko natjerati da ne budemo ljubazni, da ne postujemo zakone, da ne pljujemo po ulici… to sami biramo. Problem je sto je narod posto razmazen i bezobrazan pa sam cujemo “daj“, i svi se ugledaju na lose primjere (politicara, lopova i ostalih hijena), a niko se ne vodi dobrim primjerom. A sto se poplava tice, ne ponovile se, mnogo su nam mulja donijele a i podigle sa dna onog davno zaboravljenog…

  4. „Svijetu se ne može ugoditi“ kaže jedna obavezna poučna priča za osnovnu školu.
    To je sasvim normalna društvena pojava da kakav god sistem imaš nego ga neće voliti, da kakve god političare imaš neko ih neće voliti i sasvim je normalno da danas imamo razne KARABAJE, prijedore, dražene, rammstaine sa Pala i ostale kvazibuntovnike i kvazipatriote.
    Libija je imala nezadovoljno stanovništvo a ne da ga Balkan nema.

  5. OMAŽ NEPISMENOSTI

    херцтреф, 05.01.2015. 14:17:44 [137553]
    “…kakav god sistem imaš nego ga neće voliti, da kakve god političare imaš neko ih neće voliti i sasvim je normalno da danas imamo razne KARABAJE…”

    Ja, rab Božiji “KARABAJA”, svečano se obavezujem da ću postojeći sistem(Režim) “voliti” svom snagom, svim srcem, svom dušom svojom… “Voliću ga”! “Voliću” na isti način, gdje god to mogu i koliko god mogu, i monarha Milorada Dodika.

    Takođe, do imbecilnosti obožavam “voliti” “herctrefa” i sve ostale režimske požarne na Frontalu.

    Jedino za Končitu Vurst nisam baš siguran; u dilemi sam da li je trebam “voliti” ili “kraviti”!

  6. TI GREŠNIK, PRIJE SVEGA

    Ne znam samo kako pojedince ovde nije strah uzimati svete riječi u usta, a pljunem u ista, zarad šake političkih poena i zarad jedne propale političke partije zvane SDS. Zar je bilo koja politička stranka vrijedna da se zbog njezinih otrcanih ideala uzimaju svete riječi u usta, a pljunem u ista, i da li je ljudski mozak toliko nesavršen da ne može da shvati samo jednu jedinu političku frazu a to je „politička borba“ koja ni u jednom trenutku nema veze sa borbom između dva pojedinca kako ovaj, GREŠNIK prije svega, vidi politički napad na SDS. Nikad mi neće biti jasno da li je to bolest ili urođena blokada u mozgu i da li se može liječiti i zaliječiti, ako može voljan sam pomoći da li materijalno da li dobronamjernom riječi sasvim mi je svejedno. Mučno ga je gledati kako ovde „gine“ i ne bira riječi i sredstva da stane u odbranu te jedne odavno prošle partije, koja za par godina neće postojati ni na papiru.

  7. Alasu, sta ti to znaci da se moramo razvstavati svako na svoju stranu?
    Pa dokle sa razvrstavanjem?

    Valjda treba da se svrstavamo , okupljamo, radimo, razgovaramo, dogovaramo, pronalazimo izlaze iz kaljuge u koju su nas gurnuli, bez obzira kako se zovemo, kojoj sranci pripadamo ili ne pripadamo …uslov je da , u prvom redu mladi, budu obrazovani, posteni, dobronamjerni…, kako bi spasili sto se spasiti moze.

  8. U prilogu, dostavljam Akutagavinu priču Paučina, kad smo pomenuli Japance.

    Jako je poučna za naše ljude, pa ako vam se da možete je i objaviti.

    Paučina (Runosuke Akutagava)

    I.
    Jednog je dana Buddha u raju šetao rubom Jezera lopoča. Lopoči sucvali bisernom bjelinom, a iz zlaćanih pestića i prašnika u njihovu sredinu širio se izniman miris. U raju je bilo jutro.

    Buddha je upravo zastao na rubu jezera, kad najednom kroz otvor međulišćem što je prekrilo površinu vode spazi ovaj prizor: Utonule duboko pod jezerom lopoča prostirale su se ponor – sjene pakla. Kroz kristalno se bistru vodu moglo jasno vidjeti rijeku Stasa i Planinu igala – kao da ih se motri iz nekog podvodnog staklenog čamca.

    Na samome najdubljem dnu pakla ugledao je čovjeka imenom Kandata kako se zajedno s drugim grešnicima previja u mukama. Taj je čovjek bio težak razbojnik: palio je kuće, ubijao i počinio mnoga druga zlodjela.No tijekom svog života učinio je i jedno dobro djelo:

    Jednom je, putujući nekom gustom šumom, opazio sitnog pauka kako puže duž ruba ceste. Poželio ga je zgaziti. Ali kako je podignuo nogu,nadođe mu pomisao: „Iako je to beznačajno stvorenje, i ono ima dušu. Bila bi sramota da mu bez ikakva razloga i povoda oduzmem život.“ I poštedio ga je. Gledajući tako u pakao Buddha se sjetio kako se Kandata bio smilovao pauku. I za uzvrat za to dobro djelo, pomislio je, pružit ćemu mogućnost da se izbavi iz pakla. Srećom je upravo tog trena spazio rajskog pauka kako plete srebrnu svilenu mrežu na listovima lopoča boje žada. Meko je prihvatio nit paučine i kroz otvore među bisernobijelim cvjetovima lopoča spustio je skroz dolje, do samoga najdubljegdna pakla.

    II.
    Tu, u podnožju pakla, zajedno s drugim grešnicima Kandata je naizmjence tonuo i izranjao iz Jezera krvi.
    Posvuda je bilo tamno kao u rogu i kad bi se u mraku tu i tamo nešto pojavilo, bio bi to neopisivo odvratan bljesak kakve bodlje sa sablasne Planine igala. Nadalje, svuda je naokolo vladala mrtva tišina kao na groblju i sve što se moglo čuti bili su lagani jecaji i muklo stenjanje što bi se svakog trenutka kidalo sa sprženih i osušenih usnica bijednih grešnika u jadu njihovih patnji- jer ljudi koji su bili pali ovdje na samo dno pakla toliko su umorni i iscrpljeni od tisuću i jednog mučenja da više nemaju snage ni glasno vikati i plakati. Tako se i nepopravljivi razbojnik Kandata previjao u mukama poput žabe što crkava, daveći se u Jezeru krvi.

    Jednog se dana dogodilo da je podignuo glavu i zagledao se u mračno nebo iznad Jezera krvi. I tako je opazio nit srebrne paučine kako se izvisine, iz visokog neba, spušta prema njemu blistajući lagano u tihoj tmini kao da se plaši ljudskih očiju.

    Vidjevši taj prizor pljesne rukama od radosti. Uspije li se uhvatiti za tu nit i penjati se sve više i više, do njezina početka, sigurno će se izbaviti iz pakla. Ali ne samo to; ako sve bude dobro išlo, mogao bi se čak uspeti sve do samog raja. Tada više ne bi bio bacan na Planinu igala niti bi se davio u Jezeru krvi. Ĉim su mu nadošle takve misli čvrsto je zgrabio nit objema rukama i počeo se iz sve snage penjati – sve više i više. A kako je bio iskusan provalnik, bio je u takvim stvarima vrlo spretan.

    No pakao je tko bi znao koliko mirijada milja daleko od raja i, koliko god nastojao, nije mu bilo lako izaći. Nakon što se neko vrijeme penjao, bio je toliko iscrpljen da se više nije bio u stanju podići ni za centimetar.

    Pa kako nije mogao učiniti ničega drugog, zastane da se odmori i visećina niti zagleda se duboko, duboko dolje. Iznenadio se vidjevši kako se daleko ispod njega u tami izgubilo Jezero krvi – toliko se već bio uspeo penjući se iz sve snage. A odvratna Planina igala pod njim se tamno ljeskala. Uspije li tako dalje, mogao bi se izbaviti iz pakla čak i lakše negoli je prvotno bio mislio.

    Obavivši ruke čvrsto oko niti stao se smijati i vikati glasom kakav još nije bio izustio za svih ovih godina otkako
    je dospio u pakao: „Uspio sam! Uspio sam!“ No najednom primijeti kako se pod njim po paučini žustro penje bezbroj grešnika, sve više i više, poput kakve beskrajne povorke mrava.

    Kad je to vidio, Kandata zatrepta očima kao luđak i velika mu usta ostadoše razjapljena u čudu i stravi.

    Kako li ta tanka nit paučine, za koju se činilo da mora puknuti već i pod teretom njega samog, može izdržati težinu svih tih ljudi? Ako nit pukne, on će pasti ravno natrag u pakao – nakonsvih tih napora da stigne dovde. Bilo bi užasno da se tako nešto dogodi. A u međuvremenu stotine su i tisuće grešnika iz tamnog Jezera krvi vrvjele oko tanahne blistave niti i penjale se uz nju iz svih snaga. Ako ne učini nešto – i to odmah – nit će sigurno prsnuti i pasti. I tako Kandata iz sveg glasa poviče:

    „Ĉujte, prokleti grešnici! Ta je nit paučine moja. Tko vam je dopustio da se njome penjete? Silazite; silazite, svi!“
    Tanka nit paučine, koja do tada nije pokazivala znakova da bi mogla puknuti, u tom se trenutku prekinula na mjestu gdje je
    visio Kandata. Bio je bespomoćan. Nije stigao ni kriknuti; kovitlao se poput zvrka strmoglavo padajući u mračne dubine.

    U noći je bez zvijezda i mjeseca preostao tek ostatak blistave niti paučine.

    III.
    Stojeći uz rub obale Jezera lopoča Buddha je promatrao sve što se zbivalo. Kad je Kandata poput teškog kamena potonuo na dno Jezera krvi, Buddha tužnog lica nastavi šetnjom.

    Sigurno je u Buddhinim očima bilo krajnje tuge štoje Kandatino ledeno srce željelo spas samo za sebe, zbog čega je bio kažnjen
    ponovnim padom u pakao. No lopoči u rajskom jezeru za takve stvari nisu marili. Biserno bijeli cvjetovi lelujali su se oko Buddhinih nogu. Kako su se njihali, iz njihovih se pestića u središtu cvijeta neprestano širio opojni miris i ispunjao zrak. U raju se bližilo podne.

  9. Jedno interesantno razmisljanje skinuto sa:
    http://www.tarzanija.com/da-li-glup-narod-uvek-zasluzuje-losu-vlast/

    „Ocigledno nam je to zapisano u genetskom kodu,nazalost,gde su pod Turcima mogli samo da prezive oni „najsnalazljiviji“ ( ili u prevodu poltroni,ulizice,cinkarosi itd.),dok su oni bolji medju nama ocigledno likvidirani .Pada mi na pamet molba Nemaca za vreme okupacije Beograda u 2. svetskom ratu da vise ne cinkare sopstvene sunarodnike jer gestapo nije mogao da stigne sve da obradi.
    Imamo milion i po funkcionalno nepismenih,samo 6 % visokoobrazovanih.Od tih 6% pola njih ko zna na koji nacin je steko diplomu.“

Оставите одговор